Zehnija Bulić zbirkom “Osobna iskaznica” iskoračuje iz dosadašnjeg prepoznatljivog tematskog okvira lirskih ožiljaka, sumnji, kušnji i tereta življenja, u čijem je središtu ponajprije bio pjesnik sam sa sobom i vlastitim lelecima. Umjesto introspektivnog sabiranja osobnih iskustava, njegova poezija sada se okreće identitetu shvaćenom kao susret pojedinca i zajednice u vremenu ubrzanih društvenih promjena.
Autor: Dr. Jahja Fehratović
Postupak kojim postiže to iskoračenje jeste svjesno suspendiranje klasično shvaćenog individualnog lirskog subjekta, ništeći vlastiti nefs kao balast mladalačkog traženja smisla. Pjesme ostaju formalno u prvom licu jednine, ali to “ja” nije psihološki profilirana individua, već prohodni subjekt, glas koji se stalno otvara prema drugima: ocu, majci, nani, Zumki, pjesmaru, putniku, zajednici, pa i prema dalekim, ali moralno bliskim stratištima, poput Gaze.
Pjesnik na taj način odustaje od privatne lirike u korist kolektivnog iskustva, pri čemu njegovo “ja” uporno teži postati sabirno mjesto tuđih sudbina. Gaza nije “tema”, nego mjera savjesti; otac prerasta u arhetip izrabljenog čovjeka; kahva ostaje posljednji prostor zajednice.
Pjesme suštine, kojih u ovoj zbirci ima najviše, oslanjaju se na jednostavnost, sažetost i moralnu jasnoću.
U ovoj zbirci Bulić uspostavlja tri koncentrična kruga lirskog subjekta: lični, porodični i urbani, koji se ne isključuju, već međusobno prožimaju i stalno prelaze jedan u drugi. Tek u njihovom prelamanju nastaje ono što možemo nazvati univerzalnim iskustvom.
U najužem krugu nalazi se subjekt kao individualni posmatrač zbivanja i vlastite drame. To je glas koji bilježi sitne poremećaje svakodnevice: bol zuba koji prestaje od tuge, nelagodu pred tuđim pogledom, tišinu koja liječi, strahove koji se gomilaju u tijelu. Međutim, čak i u tim trenucima, subjekt ne traži sažaljenje, niti insistira na vlastitoj izuzetnosti.
U tom neinsistiranju na sebi jeste i ključ prohoda kroz ovu zbirku, iako bi prema njenom nazivu mogli razumjeti težnju pjesnika za svedenošću sebe i zajednice kojoj pokušava pripadati kroz esencijalne vrednote.
Drugi krug koji Bulić strpljivo gradi jeste porodica kao najintimniji oblik kolektiviteta. Otac, majka, nana, djeca postaju strukture pamćenja i etički stubovi. Dom je mjesto gdje se uči govor i šutnja, u kojemu se formira odnos prema strahu, radu, bolesti i smrti. Smrt oca, majčina tiha pobožnost, nanina kašika pod sofrom — sve su to slike u kojima privatno prerasta u opće.
U ovom krugu kolektivni subjekt poprima lice bliskosti: porodične drame ne ostaju zatvorene u intimnom prostoru, već prerastaju u arhetipske obrasce. Porodica se tako pokazuje kao prva škola kolektivnog iskustva koja se suprotstavlja savremenoj dijagnozi otuđenja.
Centralna emotivna linija zbirke jeste figura oca. On je mjera vremena, rada, straha, bolesti i smrti. Od djetinjeg straha do kasnog razumijevanja da su ga strahovi ubili, odnos sina i oca ispisan je bez patetike, ali s dubokom unutarnjom traumom. Očevo srce s ožiljkom u obliku veznika postaje snažan simbol pokušaja spajanja ljudi, vremena i smisla.
Iz zbirke klijaju vrijednosne skale cjelokupnog Bulićevog opusa, tvrdo ukorijenjenog u usmenoj, porodičnoj i vjerskoj tradiciji. Njegovi lirski objekti, nana, djed, otac i majka, nisu patetično građeni sentimentalni odbljesci djetinjstva i sjene životnog zrijenja, već nosioci znanja, etike i pamćenja. Nana Zada, koja zna i lunarni i sunčev kalendar, bolesti i biljke, simbol je svijeta u kojemu je znanje organsko, povezano s prirodom i vjerom.
Religijska leksika osjeća se sveprisutnom, uobičajenom i živućom u ovim stihovima. Iz toga proizlazi da je vjera mehanizam opstanka više nego deklaracija identiteta. Ona je tiha, gotovo nevidljiva, poput majčinih rekata ili očeve šehadetske smirenosti.
Treći krug čini urbani kolektiv prijelazne balkanske sredine, simbolički sažet u prostoru kahve. Tu se porodična iskustva susreću s tuđim sudbinama, a lična tišina izlaže javnosti. Kahva postaje mjesto gdje se individualno i porodično prelama u zajedničko, gdje se vlastiti bol relativizira, ali ne poništava. U tom prostoru subjekt više nije “ja”, nego dio neimenovanog “mi”. Ipak, to “mi” nije stabilna zajednica, nego krhka mreža susreta, šutnji i odlazaka.
Kahva je čvorište susreta, tuge i solidarnosti. Zumkina kahva postaje mikrokosmos zajednice. U njoj se umire, pamti, spoznaje i prepoznaje. Osmanova smrt ne zatvara samo vrata tog kahvenog prostora već i jedan cijeli svijet. U tome se prepoznaje Bulićevo razumijevanje šutnje kao važnog identitetskog čvora njegove poetike. U takvim pjesmama ona postaje otpor buci, laži i ravnodušnosti.
Jedna od nosivih ideja zbirke jeste preplitanje ličnog i globalnog, u kojemu posebna pozicija pripada Gazi, koja se pojavljuje kao test moralnosti čovječanstva. Glad djece u Gazi paralelna je gladi za smislom u svijetu spektakla. Isto važi i za Štrpce: putnik nikada nije siguran, a historija ne nudi sretne dane u kalendaru.
Čak i kod ovakvih tema Bulić ne drami, ne viče, ne moralizira. Njegova kritika svijeta razorno je tiha. Kada kaže da je “bager došao u avliju da poruši Jerusalim”, posve je jasno da je riječ o metafori globalnog nasilja koje prodire u privatni prostor, kuću, pamćenje i magline sjećanja.
“Osobna iskaznica” je zbirka tihe, ali odgovorne poezije. Ona nije nastajala da joj se divimo, ni njoj ni njenom autoru. Oboje su nadišli tu vrstu samoljublja. Ona hoće vjerujućeg čitaoca, onog zanesenjaka koji vjeruje da stih današnjice nema moć da zaustavi zlo, ali može sačuvati dostojanstvo u vremenu beščašća. Zato Zehnija Bulić, dok kleše stihove suština, stoji naspram te povampirene stvarnosti, čvrst, smiren, nadasve ljudski.
Snaga ove poetike leži u tome što kroz sva tri kruga (lični, porodični i urbani) proklijava univerzalna dimenzija odgovornosti. Gaza, Štrpci, raseljeni i mrtvi nisu vanjske teme, nego moralni produžetak istog kolektivnog glasa koji se prelama u opće. Iz takvog iskustva nastaje lirski subjekt koji ne želi biti ni prorok ni tribun. Njegova je zadaća skromnija, ali i trajnija: sačuvati ljudsko dostojanstvo. Upravo u toj etičkoj suzdržanosti leži trajna vrijednost Bulićeve poezije.
***
Bager zahvata više zemlje
nego krampa, motika
šaka.
Kako kopanje napreduje
tako i ubijanje
u Gazi.
Mi prodali staru kuću,
došao bager u avliju
da poruši Jerusalim.
***
Došao otac iz bolnice
a mi ga očima pitamo za hal.
Imam na srcu ožiljak, zbori otac,
liči na slovo i,
na veznik.
I pitam se danima
šta sam to htio spojiti.
***
Kad mi se šuti,
odem u kahvu kod Zumke.
Zna ona zašto ja šutim.
I ja znam što ona šuti.
Bez riječi se ispratimo.