Septembra 1976. godine osnovano je Amatersko pozorište “Staka Pantelić” u Tutinu , koje je djelovalo u sastavu Kulturno-umjetničkog društva “Bratstvo”. Za četiri godine rada, pozorište je ostvarilo značajne rezultate i steklo prepoznatljivost u regionu.
Piše: Nedžad Smailagić
Bilo je to pozorište mladosti, prijateljstva i vjere u umjetnost koje je predstavljalo značajan kulturni doprinos gradu Tutinu i okolini, promovišući amatersko pozorišno stvaralaštvo u ovom dijelu Srbije. Raslo je iz dana u dan, iz godine u godinu, noseći u sebi onu posebnu toplinu koja je krasila amaterske ansamble.
Samo četiri godine bile su dovoljne da ovo pozorište odraste. Na početku maglovitog puta, oni su osjetili ukus uspjeha: na svakoj smotri amaterskih dramskih ansambala vraćali su se kući s peharom, koji su s ponosom stavljali u svoje male vitrine.
Najveći trijumf stigao je 1980. godine u Gornjem Milanovcu, kada je cijeli ansambl dobio priznanje, a Esad Džudžević proglašen za najboljeg glumca regiona. Bilo je to priznanje ne samo pojedincu, već i cijelom kolektivu, njihovoj upornosti i ljubavi prema sceni. Džudžević je na VII Festivalu dramskih amatera u Novoj Varoši osvojio treću nagradu za mušku ulogu.
Repertoar srcem izabran
U svega nekoliko sezona izveli su čak sedam predstava, među kojima su bile: “Odlazak u jutro” Slobodana Novakovića, režija Zoran Panić (1976.) “Stolica koja se ljulja” Novaka Novaka, režija Slobodan Boda Simić (1977.) “Trojica” Marijana Matkovića, režija Miroslav Mirko Papakoč (1977.) “Prsten u izvoru” Dobrice Erića, režija Mirko Papakoč (1978.) “Šarena lopta” Igora Torkara, režija Esad Džudžević (1978.) “Komandant Sajler” Borislava Mihailovića Mihiza (1979.) “Lijevo od savjesti” Žike Živulovića Serafima, režija Aleksandar Kovačević (1980.)
Svaka od tih predstava bila je više od kulturnog događaja – bila je praznik za grad, okupljanje, trenutak kada su se gasila svjetla, a Tutin disao zajedno sa svojim glumcima.
Ljudi koji su ostavili trag
Na sceni tutinskog Doma kulture smjenjivali su se talenti i karakteri, a iza svakog imena stajala je ljubav prema umjetnosti: Esad Džudžević, Radomir Jovanović, Nasko Bakić, Ljubiša Obradović, Mevljuda Džudžević, Enes Kena Gegić, Muradija Tahirović, Šerif Trtovac, Izet Ramović, Slavica Ivanović, Slavoljub Nešović, Sabira Katana, Nazim Bakić, Kimeta Demirović, Ahmedin Tutić, Besim Bejtović, Gordana Radović, Selvija Ziljkić, Sadika Ajdinović, Mehmed Agović i mnogi drugi.
Oni su bili stubovi jedne ideje – da kultura ne stanuje samo u velikim gradovima i narodnim pozorištima, već i u srcu malog mjesta koje zna da sanja i da stvara.
Naslijeđe koje živi
Iako je prošlo mnogo godina, ime “Staka Pantelić“ i danas budi emocije. Ono nije samo naziv pozorišta, već simbol vremena kada se živjelo za scenu, kada se svaka proba čekala s nestrpljenjem, a svaka predstava bila praznik duše.
Amatersko pozorište “Staka Pantelić“ ostavilo je neizbrisiv trag na kulturnoj sceni Tutina. Njegovi glumci, predstave i nagrade ostali su urezani kao dokaz da ljubav prema umjetnosti može stvoriti čuda – čak i kada su uslovi skromni, a put težak.
To pozorište bilo je i ostalo ponos Tutina.
Izvor: Sandzacke.rs