Zagrebački atelje slikara Dina Nuradina Trtovca smješten je u potkrovlju dvorišne zgrade u Ilici, atelje je slikarev ured i mjesto stvaranja. “Nas umjetnike obično smjeste u podrum ili na tavan”, komentira usputno Dino Trtovac dok se uspinjemo zavojitim stepeništem do njegovog potkrovnog ateljea koji je ostao bez zabata, ali i obnovljen je nakon potresa. Prostran, svijetao prostor s drvenim gredama i krovnim prozorima, krcat platnima, gotovim slikama i slikarskim priborom, Dino Trtovac dijeli sa svojom kćeri Almom, također akademskom slikaricom. Alma je uspješno iskoračila iz očeve sjene, pronašla je vlastiti izričaj i uspješno izlagala svoje slike po Europi i Americi.
Piše: Stipe Majić za časopis Bosna
“Ne smeta me kada mlađi umjetnici uzimaju nas starije kao uzore ili polazište u kojem mogu nešto pronaći. To je, zapravo, samo kontinuitet. Nitko nikada nije isti, svi smo mi različiti, među umjetnicima nema nikad nikakve konkurencije. To ne postoji, svatko je svoj na svoj način i radi ono što najbolje može i zna“, kaže slikar Dino Trtovac.
Trtovac je rođen 1947. godine u Novom Pazaru, a kao slikara formirali su ga drugi, umjetnički zavičaji; zagrebačka Likovna akademija, boravak i školovanje u Londonu i Parizu te ponovno i trajno Rijeka, Zagreb i egzotični Cavtat, malo mediteransko mjesto u kojem dio godine provodi daleko od zagrebačkog sivila, strke i podrhtavanja tla od prolaska teškoplavih tramvaja. Nakon povratka iz Pariza, gdje je izlagao i stvarao, do mirovine predavao je na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti.
Bogat, detaljan životopis slikara, presjek njegovog školovanja i naukovanja na prestižnim europskim destinacijama, i sam rad predstavljeni su velikoj monografiji Tonka Maroevića iz 2013. godine. Knjiga koja pršti vedrim bojama na crnoj podlozi daje uvid u njegovo slikarstvo, donosi kritičke osvrte i jasno ocrtava slikarevu karijeru.
Pariška katarza
Slikarski uzor Dina Trtovca bila je njujorška koloristička škola 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, bez obzira što je studirao u Europi, u Parizu, kasnije u Londonu. Kada je stigao u Pariz u svojim ranim tridestima, u tom, za umjetnike glavnom gradu, živjelo je pola milijuna umjetnika, između svega toga trebalo je pronaći neki svoj mali izričaj, svoju malu priču.
“Kad sam prvi put došao u Pariz, prva tri mjeseca bio sam totalno u šoku. U Musée de l'Homme i u Louvreu vidite sve što je nastalo od početka umjetnosti pa do zadnjih poteza, ostanete zbunjeni, hodate po Parizu između milijuna ljudi, između galerija, i vi se tražite, sami ste praktično… Tu doživljavate umjetničku katarzu. Što sada ja, koji dolazi iz neke male zemlje, s našom hipotekom, mogu napraviti?! Kroz tu katarzu treba se vratiti sebi, svom interijeru i kazati: Kad već nisam ništa od toga, kad sam neko biće i sam, onda ću povući svoje dvijetri boje, na moj način, kako znam, jer nisam ništa od toga. Vraćate se sebi, svom djetinjstvu, kraju, bojama koje ste prvi put u životu doživjeli, radite internu retrospektivu svega i počnete spajati to s eventualno najsuvremenijim što se moglo vidjeti tada. A to su te boje djetinjstva, krajolika, mora, mediteranske boje“, pripovijeda Trtovac.
Uz to što je odrastao i školovao se u Novom Pazaru, Cavtat Trtovcu ostaje aktualan već preko 40 godina. Postaje mu utočište u koje dolazi poslije putovanja po Europi i svijetu kako bi se odmorio i došao do nove energije, do svojih prepoznatljivih boja i linija. Boje oko Lokruma bile su inspiracija njegovog triptiha na pariškoj izložbi na Defenseu gdje je u konkurenciji sa slikarima iz 150 zemalja dobio je prvu nagradu.
“Zapravo sam ispraznio sliku. Bilo je puno ljudi koji su radili figuracije, aktove, arhitekturu, pejzaže, što je meni u tom trenutku bilo nepotrebno. Napravio sam tri velike boje tirkizno plavih i zelenih Lokrumovih boja“, prisjeća se Trtovac.
Putevima Novog Pazara i Cavtata
U Cavtatu slikar pronalazi mir i tišinu, meditaciju potrebnu za sređivanje, kako sam kaže, ovosvjetskih računa.
“Cavtat je uvijek plavo i zeleno, a Novi Pazar je kroz povijest uvijek bio tranzitno mjesto na Putu svile, trgovačko mjesto smješteno između Carigrada i Dubrovnika. Prvi pravi dio grada zvao se Pazarište, gdje su dolazili dubrovački plemići Sorkočevići koju su tu imali svoje dućane. Novi Pazar je veza Istoka i Zapada na Putu svile sve do Dubrovnika. Prekrasno, čarobno mjesto orijentalnog tipa koje je u starom dijelu sadržavalo arhitekturu, ali ne mogu zaboraviti te boje. Te tržnice podsjećaju na orijentalne, pune su boja, svile i zlata, dućana, pekarnica s pecivima i orijentalnim specijalitetima, nešto romantično, kao što bi to opisali Andrić ili Selimović o svojim zavičajima“, pripovijeda Trtovac.
Rijetko ode u Novi Pazar, gdje mu je ostao tek mali dio obitelji, ali tamo su zvuci najsvježijeg djetinjstva i brojne uspomene.
Značajan broj djela nosi nazive po kompozicijama klasične glazbe čiji utjecaj na njegovo slikarstvo ističe i likovna kritika, a na pitanje sluša li neku određenu vrstu glazbe, Nuradin kratko odgovara, bez namjere da iznosi preferencije:
“Po meni postoji samo dobra i manje dobra glazba, ponajviše slušam svoju unutarnju glazbu. Iako mogu slušati novu, suvremenu glazbu, ne osjećam je do kraja svojom jer nije postojala u moje vrijeme. Ostao sam u svom svijetu glazbe, boja i tonova.“
U srednjoj školi pet godina svirao je violinu, čak je jedno vrijeme namjeravao studirati glazbu, ali slikarski talent i ljubav prema vizualnom ipak je prevagnula.
Slikama u principu daje naziv ‘kompozicija’ ostavljajući promatraču široko značenje za interpretaciju. Izlagao je po čitavom svijetu, zadnje izložbe bile su mu postavljene u Maroku i Berlinu, a dio slika nalazi mu se još u nekim francuskim galerijama s kojima održava veze. Sada polako sređuje slike iz svog bogatog opusa kako bi napravio veliku retrospektivnu izložbu u reprezentativnom prostoru u Zagrebu.
Bošnjaci kao integralni dio hrvatske kulrure
Za vrijeme Domovinskog rata svoje likovno umijeće Trtovac je iskoristio je kako bi pomagao ilustracijama u bošnjačkim kulturnim časopisima. Bio je grafički urednik, radio u Kulturno-informativnom centru BiH, surađivao s brojnim asocijacijama i kulturnim društvima. I dalje misli kako je dobro da postoji više bošnjačkih asocijacija na području Zagreba i Hrvatske, ali i vijeće koje to nastoji iskoordinirati i trasirati put.
S vidljivom nelagodom na licu, s nekom unutarnjom ranom prisjeća se prošloga rata i stradanja Bošnjaka:
“Bosna je moja duhovna domovina, zemlja koja ima puno toga dramatičnog kroz cijelu povijest. Nema nikoga ko nije bio s njima u vrijeme rata. Toliko izbjeglica, stradalih ljudi i tragičnog. S druge strane, ljudi koji su to sve podnijeli toliko su ponosni. Rade filmove, izložbe, stvaraju kulturu, toliko toga nevjerojatnog dolazi iz Bosne, čak imaju Oskara za film. Čitav civilizirani svijet želi se na neki način opravdati odlazeći u Sarajevo na filmski festival. Poslije svega, ipak su Bošnjaci moralni pobjednici, iako su najviše stradali.“
Slikar koji je najveći dio života proveo u Hrvatskoj, kao svojoj drugoj domovini, ne sumnja kako su Zagreb i Hrvatska bili velikog srca primivši tih nesretnih 90-ih godina preko pola milijuna izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. „Bošnjaci su dobro etablirani u Hrvatskoj, puno ljudi uspješno je u umjetnosti i kulturi, cijela plejada umjetnika, književnika, slikara i glazbenika uglavnom je ovdje educirana, ovdje su studirali i radili“, napominje Trtovac, a Zagreb je bio velika baza i u kojoj su Bošnjaci imali veliku podršku. „Najveći suradnici u organizaciji izložaba po svijetu bili su hrvatska ministarstva kulture i vanjskih poslova“, ističe slikar koji tvrdi da odnos prema Bošnjacima umjetnicima nije degradiran nakon raspada Jugoslavije.
Srebrenički triptih
Triptih posvećen Srebrenici Trtovac je naslikao 1995. godine, ali nije izgubio senzibilitet prema ljudskoj patnji i stradanju u aktualnim ratovima koji upravo bukte pred očima cijeloga svijeta.
“To je bilo toliko strašno da sam morao nešto napraviti. Taj triptih želim pokloniti muzeju u Srebrenici. Teško me to pogodilo, morao sam nešto staviti na platno s obzirom da sam slikar. To je nešto najtragičnije nakon Drugog svjetskog rata što se dogodilo u Europi, nešto što sam mislio da se više ne može dogoditi, ali vidite – dogodilo se i danas se i dalje događa u svijetu, tamo u Palestini. Koliko je licemjeran svijet kada je dozvolio nešto takvo, a moglo se spriječiti. I ovo na Bliskom istoku može se spriječiti, ali to nekako ne prolazi. Sve je to za nečije interese dok mali ljudi i države stradaju. Zašto toliko velika sredstva koja se daju za oružje, za ubijanje, ne idu u humanitarne svrhe, zašto ne proizvoditi hranu i civilizirati ljude… ali to nije profitabilno, rat je najprofitabilniji?! Ne želim se miješati i stavljati na neku stranu, ali žrtve su i jedni i drugi, žrtve tuđe pohlepe. Islam i židovstvo su dvije najbliže religije, nisu oni religijski posvađani, to je interes i kapital.“
Interakcija i kontrolirano miješanje boja
Uz akvarel na manjim formatima slika, najviše koristi sintetske akrilne boje koje su nastale 50-ih i 60-ih godina u Americi. Ulje je bilo jako nepraktično, pojašnjava Trtovac, kao renesansna srednjovjekovna boja koja se sporo suši i traži posebnu tehnologiju pripreme i nanošenja na slikarsku podlogu.
“Akrilne boje daleko su intenzivnije, njima možete brzo raditi jer mi to paše, jer radim na dah, kako je to za mene rekao Tonko Maroević. Tako izvlačim sliku za koju su pripreme trajale 40 do 50 godina, da bih na koncu mogao relativno brzo naslikati sliku. Došao sam do vlastitih receptura i koncepata kako napraviti sliku na svoj način, po tome sam postao prepoznatljiv, to se moje slikarstvo brendiralo“, priča Trtovac.
Proučava interakciju boja, jer poznato je da kada se uzmu plava i žuta prirodnim procesom nastaje zelena.
“Ne radim velike intervencije i interakcije. Ostavljam bojama da same odrade, ali ih doziram, vršim kontrolu nad tim procesom. Slike se rade pod određenim kutom da bi ta boja lijepo curila, radi se specijalnim kistovima i bojama koje je potrebno ranije pripremiti, odrediti im gustoću. Moje slike su neponovljive, ni ja ih ne mogu ponoviti, svaka je odsvirana samo za sebe“, otkriva Trtovac kojega se prema likovnoj kritici u enciklopedijama svrstava u lirsku apstrakciju.
Rast na bojama Orijenta
“Jednostavno sam počeo crtati u osnovnoj školi. Prošao sam fazu figuracije od akademije po grčkorimskim uzorima, mrtve prirode i pejzaže, aktove, portrete. Od prvog razreda, svi su se okupili oko mene i učitelj se složio: ‘Evo, ovo je umjetnik.’ Imao sam sreću, moj otac je bio intelektualac koji je govorio četiri-pet jezika, prevodio je, bio je visokoprofiliran u orijentalistici, imao je to u sebi. Tu sam vidio prve čarobne knjige koje je imao na perzijskom, arapskom jeziku, bogato ilustrirane minijaturama s prekrasnim bojama koje danas možete vidjeti u Iranu i Mezopotamiji, na Istoku. To je bilo inspirativno za mene. To boje imate na ćilimima, rastete na tim bojama, okruženi tim bojama i knjigama. Otac je bio učitelj, nastavnik, jako dobro educiran, vjernik široko profiliran. Cijenio je intelektualni život, a majka je bila tipična kućanica koje je odgajala nas sedmero djece.“
Poznata je praksa na ovim prostorima da se za vrijeme umjetnikova života državne institucije malo ili nimalo trude oko umjetnika koji imaju potencijal biti nacionalno blago, ali nakon što umjetnik ode s ovoga svijeta, sve se počinju otimati za njegov identitet, pripadnost, za njihovu ostavštinu. Stoga, logično je bilo postaviti pitanje: “Dino, čiji ste vi slikar?“
“To se i ja pitam. Pomalo pripadam svima, ali definitivno me kao slikara i umjetnika oformio Zagreb, jer sam tu završio akademiju. Presudan je utjecaj Francuske, ali i Londona gdje sam odradio specijalizaciju. Bošnjaštvo i Bosna – tu pripadam duhovno. Pripadam svima pomalo. Ja volim svima pripadati, prije svega sam kozmopolit, cijeloga života se selim negdje, po svijetu sam i imam dobra iskustva sa svima. Sređujem retrospektivu, ovozemaljske račune slažem i pitam se gdje ću rasporediti sve te slike kada jednog dana odem, kome će pripasti. Najveći dio ostat će u Zagrebu, nešto ću nastojati pokloniti tamo gdje sam rođen, na Sandžak, a nešto ću ostaviti i za Cavtat“, poručuje Trtovac.
Osim velike retrospektivne izložbe, počinje i pripreme za dokumentarni film kako bi i kroz ovaj medij predstavio svoj dugogodišnji rad, a sve to zahtijeva prikupljanje i selekciju arhivskog materijala, ponovno sagledavanje sebe kroz prošlo vrijeme, opet ne gubeći iz vida sutrašnjicu.
Izvor: Bosna.hr