Istaknuti bošnjački i crnogorski pjesnik Braho Adrović 2023. godine objavio je svoju zbirku poezije “Dobričine,“ u kojoj uspijeva da ogoli esenciju ljudske prirode na našim prostorima. Gorko-slatki stihovi ove zbirke ispunjeni su sarkazmom, ironijom, ali i dubokim promišljanjima koja dotiču srž našeg mentaliteta, ogoljavajući mane i vrline svakodnevnog života.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Naslov “Dobričine“ može se shvatiti i kao kontrastan prikaz stvarnosti, jer pjesnik odabira da sakrije svoje oštre strelice iza naizgled blagog i dobrodušnog imena, čineći ironiju osnovnom žilom kucavicom zbirke. U tom smislu, Adrović suptilno balansira između kritike i humora, istovremeno ukazujući na osobine koje nas kao društvo definišu i na one koje nas sputavaju. Da je naslov zbirke bio umjesto “Dobričine,“ recimo (F…….e) ili nešto slično, ogoljavanje stvarnosti bilo bi očiglednije, iako možda manje kulturološki prihvatljivo; time bi pjesnik direktnije upirao prst u surovu svakodnevicu našeg naroda.
Adrović nastavlja sa svojom poetikom, zadržavajući prepoznatljiv glas, takođe nije slučajno što je omiljen među širom čitalačkom publikom. On uspijeva da svoju poeziju učini jednostavnom, a istovremeno prodornom, čime stvara most između lirskog izraza i svakodnevnog govora. “Dobričine“ stoga ne ostaju samo na nivou pjesničke igre riječima, već postaju oštar prikaz društvenih anomalija, naglašavajući zavist, zluradost i surovost koje često karakterišu međuljudske odnose. Na taj način, pjesnik direktno upire prstom u ljudske slabosti i poroke, ukazujući na kolektivnu odgovornost i propitujući našu spremnost da se promijenimo. Adrovićev sarkazam nije površan; on služi da razotkrije i oslika društvene mehanizme, često iskrivljene i destruktivne, koje sami stvaramo i perpetuiramo.
Zbirka poezije “Dobričine“ Braha Adrovića sastoji se od šest tematskih ciklusa, od kojih svaki odražava specifičan aspekt autorovog lirskog svijeta i stvarnosti koja ga okružuje. Zbirka otkriva pjesnikovu oštroumnu refleksiju društvenih i egzistencijalnih tema koje su univerzalne, ali u isto vrijeme blisko vezane za ambijent Crne Gore.
Ciklus “Gladna usta provincije“ istražuje suštinu života u provinciji kroz pesimizam i realističan prikaz društvenih odnosa. Pjesme poput “Lažna slika,“ “Velike oči“ i “Provincijske gladne oči“ oslikavaju ogovaranje, zavist i neiskrenost. Autor ističe da provincija, iako prividno bliska i podržavajuća, skriva zluradost i netrpeljivost među ljudima.
Ciklus “S vremenom u neskladu“ preispituje promjene u društvu, politici i sistemima vrijednosti, sa fokusom na crnogorski identitet. Adrović kroz pjesme “Naopaka vremena“ i „Ode Crna Gora u inostranstvo“ razmatra sukob prošlosti i sadašnjosti, odnos prema tradiciji i promišljanja o domovini koja se mijenja. Kroz nostalgičan ton kritikuje društvo koje se bori sa modernizacijom, ali i dalje ostaje vezano za prošlost.
Ciklus “Ubijanje duše“ obrađuje temu duhovnog uništenja kroz motive izgubljenih ljubavi, tuge i samospoznaje. U pjesmama kao što su „Ubijanje sreće,“ “Miris cvijeća“ i “Zloslutno,“ Adrović razmatra neizbježnost patnje, prolaznost trenutaka sreće i krhkost međuljudskih odnosa. Ovaj ciklus je intiman i melanholičan, naglašavajući unutrašnji svijet pojedinca.
Ciklus “U poznu jesen“ simbolizuje refleksiju o prolaznosti života i trenutku kada čovjek stane i osvrne se na prošlost. Pjesme “Pozna jesen istine“ i „Miris sela“ prikazuju potrebu za povratkom korijenima i razumijevanjem svog mjesta u svijetu. Kroz motive starosti, prolaznosti vremena i sjećanja, pjesnik ispoljava svijest o konačnosti života, ali i želju za dostizanjem unutrašnjeg mira.
Ciklus “Slike i prilike“ obuhvata slike svakodnevnog života, društvenih situacija i karaktera koji oslikavaju autentičan duh zajednice. Pjesme poput „Fabrika u opancima,“ „Obnova“ i „Ružna vremena“ prikazuju težak rad, nostalgiju za prošlim vremenima i surovost društvene stvarnosti. Autor kroz jednostavne slike opisuje složene emocionalne pejzaže, koristeći ironiju kao snažno oruđe za kritiku društvenih pojava.
Ciklus “Početak kraja“ donosi osjećaj rezignacije, ali i nade u novom početku. Pjesme poput „Plavski mitingaši,“ “Nikogovići“ i “Igra života i smrti“ razmatraju konflikte, sukobe identiteta i generacijske promjene. Tema prolaznosti, pomirenja sa krajem i traganja za istinom čine ovaj ciklus emotivno intenzivnim i filozofski bogatim.
U suštini, “Dobričine“ su zbirka koja ne donosi samo uživanje u stihovima, već poziv na preispitivanje i samokritiku. Ironija koja prožima zbirku ne predstavlja samo sredstvo da nasmije ili zabavi, već ima puno dublju funkciju: ona razotkriva, skida maske i otkriva suštinske slabosti ljudskog karaktera na ovim prostorima. Pjesnik vješto koristi ironiju i sarkazam kao ogledalo u kojem čitalac može jasno da vidi vlastiti lik, bez uljepšavanja. Njegova poezija predstavlja pravi epitaf mentaliteta: duhovita, britka, oštra i nesalomljiva u svojoj iskrenosti, ona se poigrava kolektivnim identitetom i podsjeća na suštinske vrijednosti koje smo u borbi sa svakodnevnicom možda zaboravili. Braho Adrović je pjesnik koji sa lakoćom prenosi kolektivne dileme i nesigurnosti, ukazujući na naše slabosti i licemjerje, ali uvijek sa dozom razumijevanja za ljudsku prirodu. Njegova zbirka “Dobričine“ predstavlja pjesničko remek-djelo u kojem je srž našeg mentaliteta razotkrivena, ogoljena, ali i s ljubavlju ispisana.
Pjesma “Ruke bruke“ Braha Adrovića odlikuje se neposrednim i britkim jezikom, karakterističnim za pjesnika koji progovara u duhu svakodnevnog života i stvarnosti svog podneblja. Sažetost stihova i ritmički sklad naglašavaju snagu pjesnikovih emocija i poruka, čineći ovu pjesmu snažnom moralnom kritikom društvenih devijacija i ljudskih poroka. Na tematskom nivou, pjesma se bavi motivima zla, zavisti, nepravde i licemjerja, razotkrivajući one pojedince koji bez skrupula koriste druge za sopstveni dobitak i proklamuje moralni sud nad njihovim djelima.
Već prvi stihovi “Ko drugome jamu kopa / I podmeće“ ukazuju na narodnu mudrost koja sugeriše da će oni koji siju zlo sami postati njegove žrtve. Ova izreka, poznata u balkanskom kontekstu, ovdje je proširena snažnim moralnim imperativom – nijedna molitva, ni hodžina ni popova, ne može pomoći onome ko zloupotrebljava druge. Na taj način Adrović progovara univerzalnim jezikom morala, oslanjajući se na etički kodeks prisutan u svim religijskim i društvenim sistemima: zloupotreba i nepravda nikada neće ostati nekažnjeni. Ironija je očigledna – molitva, koja bi trebala donositi olakšanje i oprost, nema moć nad zlonamjernima jer njihove ruke uprljane su nepravdom.
Za mene je lično Braho Adrović je glas naroda, pjesnik koji je uspio da svojim stihovima zabilježi suštinu kolektivnog iskustva, mentaliteta i osjećanja običnog čovjeka. Njegova poezija odzvanja autentičnošću i neposrednošću, odražava svakodnevne borbe, radosti i tuge, ali bez uzdržavanja ili uljepšavanja stvarnosti. Kroz jednostavan i slikovit jezik, Adrović uspijeva da prenese emocije i misli koje su univerzalne, ali duboko ukorijenjene u specifičnosti podneblja Crne Gore i duha provincije.
On nije samo hroničar jednog vremena i prostora, već i glasnik unutrašnjih previranja i dilema koje svaki pojedinac nosi u sebi. Glas Braha Adrovića je glas koji ne ćuti pred nepravdom, malograđanskim duhom i društvenim licemjerjem; to je glas koji se suočava sa suštinom života, otkrivajući i tamne i svijetle strane ljudske prirode. On piše o ljudima, za ljude i kroz ljude – stvarajući poeziju koja je istovremeno lokalna i univerzalna, intimna i kolektivna. Njegova poezija je glas protiv nepravde, korupcije i licemjerja, ali i glas ljubavi, nade i duhovnog traženja. Adrović kroz svoje stihove predstavlja autentičan odraz naroda, čuvajući istinu o životu, tradiciji, i duhovnim vrijednostima koje su često zaboravljene u surovosti svakodnevnog života našeg balkanskog mentaliteta.