Hadži Danuš hanuma, hrabra duša iz osamnaestog vijeka, iz drevnog Akova, čuvarica milosti i dobrote bez granica — iz njenog vakufa, uz džamiju, podignuta je medresa svjetlosti i topli dom za gladne i siromašne.
Piše: Faruk Međedović
Pedeset dućana žrtvovano je za ove svete ustanove u službi naroda, u ime ljubavi i vjere.
No, sudba neumoljiva, poput hladnog vjetra novog doba, donijela je smrtnu presudu ovoj svijetloj džamiji, kada su nove vlasti, s komunističkim žarom, odlučile sagraditi gradski trg i svete ostatke džamije zatrpati pod zemlju zaborava.
Prvi dan Ramazana
Prvog dana mubarek Ramazana
koračah tiho kroz sjeverni grad,
kroz Bremen, što diše snom i maglom,
dok se jutro lomilo o kamene fasade.
Na glavnom trgu, u srcu grada,
pod sjenom veličanstvene Bremenska katedrala svetog Petra,
čiji tornjevi paraju hladno nebo,
stajao sam između stoljeća i sadašnjeg trena.
Vjetar sa sjevera nosio je miris kamena,
i šapat molitvi koje su tu izgovarane
duže nego što pamćenje može doseći.
Svjetlost i tama preplitali su se
po svodovima gotike,
kao što se u Ramazanu
prepliću pokajanje i nada.
Na ulazu, pred crnom mramornom pločom,
čitah tihe tragove historije:
prva katedrala od drveta, davne 805. godine,
pa razaranja i nova uzdizanja,
trobrodna bazilika što prkosi vremenu.
Vjera je, pomislih,
uvijek gradnja iz pepela.
I tada —
u tom hladnom sjevernom zraku —
srce me odvede daleko,
u moje Bijelo Polje,
do džamije Danuše,
svjetionika koji je nestao sa zemlje,
ali ne i iz duše.
Sjetih se njenog minareta,
ezana što para jutra,
ramazanskih večeri
u kojima svaka kuća miriše na iftar i dovu.
Samo nekoliko koraka dalje,
na pločniku, klečao je prosjak.
U izblijedjeli šešir spustih jedini euro —
dar malen, ali srcem velik.
Ramazan me podsjeti
da milost nema geografiju.
Podigoh pogled ka nebu,
dok su zvona s tornjeva odzvanjala,
duboko i snažno,
poput poziva koji ne poznaje granice.
I u tom zvuku,
između metala i tišine,
učini mi se da čujem
i ezan sa Danuše.
Zar nisu, pomislih,
zvona i ezan
dva glasa iste čežnje?
Različiti putovi,
ali isti uzdah prema nebu.
U plavetnilu iznad katedrale
na tren ugledah viziju:
Danuša zablista,
kupola poput zlata u svitanju,
minareti vitki kao dova.
Stajala je iza tornjeva Bremena,
kao da poručuje
da ono što je srušeno na zemlji
može biti uzdignuto u srcu.
Zvona su i dalje odzvanjala.
Grad je disao svojim ritmom.
Ramazan je tek počeo.
I shvatih —
u svetom mjesecu
ne susreću se samo ljudi u safovima,
već i gradovi,
sjećanja,
vjere.
Jer gdje god da se podigne ruka u molitvi,
bilo pod kupolom džamije
ili pod svodom katedrale,
nebo je isto.
A Ramazan —
on tiho spaja
ono što ljudi često razdvoje.
Bremen, mjeseca Ramazana, 19.02.2026. godine