Skoro je nemoguće otvoriti bilo koju ozbiljnu temu o Bosni i Hercegovini od osmanskog osvajanja 1463. do kraja 19. stoljeća, a da se ne naiđe na ime Hamdije Kreševljakovića.
Njegova bibliografija prelazi tri stotine radova: od kapitalnih monografija, preko esejističkih i dokumentarističkih studija, do bilješki koje su same po sebi male arhivske riznice. Njegov opus postavio je temelje disciplinama koje u vrijeme njegova rada gotovo da nisu ni postojale u našim krajevima, konomska i društvena historija osmanske Bosne, urbani razvoj, historija esnafa, vakufa, javne higijene, vodovoda i hamama, historijska topografija, mikrohistorija mahala i trgova, te prosopografija domaćih učača Kur’ana, muftija, kapetana i gradskih prvaka.
Zbog tog golemog doprinosa, zbog institucija koje je gradio i standarda koje je postavljao, s pravom je upisan kao prvi bošnjački akademik: 1939. postaje dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), a 1952. prvi potpredsjednik novoutemeljenog Naučnog društva NR BiH, preteče današnje Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Danas njegovo ime nose jedna od centralnih ulica u Sarajevu, osnovna škola na rodnom Vratniku, kao i škole u Kaknju i Gradačcu. No najtrajniji spomenik ostavio je u knjigama.
Rođen na Vratniku, u Lubinoj ulici, Hamdija je odrastao u porodici trgovaca. Otac Mehaga bavio se najprije gvozdenom robom, potom sahtijanom; majka Džemila (rođ. Ćeribašić-Prašić), porijeklom iz Užica, u Sarajevo je doselila kao dijete u velikom talasu preseljavanja Bošnjaka. Porodično prezime ukazuje na starinu iz Kreševa (Sećinovac), a sama činjenica da su već u austrougarsko doba usvojili sufiks “-ović” (iz Kreševljak u Kreševljaković) govori o tranzicijskim tokovima identiteta i administrativnih navika tog vremena.
Hamdija je završio mekteb i ruždiju (osnovnu školu), potom trgovačku, a onda i Učiteljsku školu (1912). Taj “učiteljski” temelj nije bio slučajan ni sporedan: od početka ga je odlikovala pedagoška žica, strpljiva, sistematična, okrenuta prema učeniku, ali i prema znanju kao javnom dobru. U tim formativnim godinama upoznao je Silvija Strahimira Kranjčevića, jednog od najvećih južnoslavenskih pjesnika, tadašnjeg sarajevskog prosvjetnog radnika: prijateljstvo, ali i “ukus” koji je dobio od Kranjčevića osjetit će se kasnije u njegovom stilu, u rečenici koja je istovremeno škrta i topla, faktografska i pripovjedačka.
Vrlo rano počinje sakupljati usmenu građu, pjesme, pripovijetke, fragmente usmenog pamćenja sarajevskih mahala i bosanskih kasaba. Prve novinske i časopisne priloge potpisuje kao mladić; među njima ima i književnih tekstova, ali uskoro fokus pomjera na historijske i pedagoške teme. Učiteljskim poslom zvanično počinje 31. augusta 1912. u Sarajevu; ratne godine provodi i u Vinkovcima (1918–1919), radeći u školi s internatom u kojoj su bila smještena djeca iz Bosne i Hercegovine pogođene glađu.
U Sarajevu, nakon rata, polaže stručni ispit za nastavnika trgovačkih škola (zemljopis, historija, jezik, pedagogija) i od 1920. radi u Trgovačkoj školi, a kasnije u Učiteljskoj školi. Paralelno, već od 1916. predaje u vjerskim ustanovama: Daru-l-mualliminu, Okružnoj medresi (1920–1924) i najzad u Gazi Husrev-begovoj medresi (od 1926. do 1945.). Popis predmeta koje je držao govori o širini formacije: geografija, historija, filozofska propedeutika, pedagogija i njemački jezik. U Prvoj gimnaziji i Srednjoj ekonomskoj školi predaje nakon 1945, sve do potpunog posvećivanja naučnom radu u okviru Zavoda za zaštitu spomenika kulture.
Svjedočenja učenika i kolega govore da je bio učitelj u punom smislu: brižan, zahtjevan, ali blizak. Hazim Šabanović ga opisuje kao nastavnika koji “usađuje” znanje ponavljanjem, primjerima, jednostavnim jezikom. Insistirao je na pažnji na času, ali je i uvijek upućivao na literaturu: ono što ne stane u pamćenje, može se drugi put naći u knjizi pod uvjetom da je tražiš.
Ni njegova penzija nije prekinula rad: 1932. je, u eri Šestojanuarske diktature, prisilno penzionisa, paradoksalno, to ga je gurnulo u najsnažniji istraživački zanos. U ratu 1941. reaktiviran je u Učiteljskoj školi; nakon 1945. još kratko predaje, a zatim se posvećuje naučnoj djelatnosti. I kad nije bio u formalnoj službi, Hamdija je nastavljao “učiti i podučavati”.
Prve krupnije studije koje ga definitivno uvode u historiju jesu “Štamparije u Bosni za turskog vremena” i prilog “Hasanaga Beširević–Pećki” (1920). Od tog trenutka njegov interes postaje jasniji: institucionalna i materijalna povijest gradova, zanata i vakufa. Sarajevo mu je glavno polje, ali se u jednakoj mjeri bavi Mostarom, Banjoj Lukom i manjim centrima. Već 1927. piše studiju “Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti”; 1935. u izdanju JAZU objavljuje prošireno kapitalno djelo “Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463–1878)”, prvo sveobuhvatno izlaganje esnafske organizacije i privrednog života osmanske Bosne.
Kasnije slijede monografije o pojedinim esnafima, azandžije (1951), čizmedžije (1957), sarači (1958) a 1958. zaokružuje sarajevske zanate u knjizi “Esnafi i obrti u starom Sarajevu”. Time je jedan čitav svijet radnji, alata, propisa, običaja, hijerarhija i socijalnih mreža, koji je prijetio da isklizne iz pamćenja, dobio svoje mjesto u nauci.
U području urbane kulture i javnog zdravlja objavljuje 1937. studiju “Hamami (javna kupatila) u Bosni i Hercegovini 1462–1916”, kasnije dopunjenu (1952). Piše o vodovodima i javnoj higijeni, o najranijim infrastrukturnim poduhvatima i njihovim vakufskim, privatnim ili municipalnim strukturama. Njegove stranice o Gazi Husrev-begovom vakufu, objekte koje je taj vakuf izgradio i održavao, i danas su osnovno štivo za razumijevanje nastanka i razvoja sarajevskog urbanog tkiva.
Jedna “usputna” studija, “Džamija Hodže-Kemaludina u Sarajevu” (1940), često se citira zbog pasusa u kojem navodi broj sarajevskih džamija u 17. stoljeću—104, s pedantnim razvrstavanjem po obalama Miljacke i po materijalu munara ali podjednako je važan njegov metodički primjer: kako “mala” tema (jedna džamija) postaje portal u širi historijski presjek grada.
Iako mu je fokus društvena i privredna historija, Kreševljakovića zanima i politička povijest. Piše o austrijskoj agresiji na Bosnu (boj pod Banjom Lukom 1737), o austro-ugarskoj okupaciji 1878. i otporu. Najambiciozniji i najutjecajniji projekt iz ove oblasti jesu “Kapetanije u Bosni i Hercegovini” razrada jedinstvene feudalno-vojne institucije kakve druge pokrajine Osmanskog carstva u toj formi nisu imale. Legenda kaže da ga je Safvet-beg Bašagić odvraćao od posla (“tvrd orah”), ali je Hamdijina upornost pobijedila: nakon dvadeset godina rada, knjiga je dovršena, i do danas ostaje nezaobilazna.
Kapetanije su u Kreševljakovićevom prikazu mnogo više od spiska posjeda i vojnih obaveza: one su mreže lokalne moći, komunikacijski kanali države i provincije, čuvari puteva, mostova i hanova, posrednici između gradskog i seoskog, muslimanskog i kršćanskog stanovništva. U njegovim bilješkama o hanovima i karavan-sarajima, o muteselimima, o nekropolama i tekijama, vidi se ista metodologija: prvo arhiv (sidžili, defteri, medžmue, hronike), zatim teren (topografija, usmena tradicija, tlocrt), pa tek onda sinteza.
Kreševljakovićev način rada bio je u mnogo čemu “modernizirajući” za balkanske okvire sredine 20. stoljeća. Nije bio univerzitetski profesor u formalnom smislu, ali je u praksi koristio ono što će kasnije postati standard društvene historije: mikrohistoriju kao ulaz u makrostrukture, kvantifikaciju (kad god je moguće), kartiranje prostora i prosopografiju slojeva (npr. popisi imama, mujezina, esnafskih starješina, tabhadžija, kazandžija).
Bio je i sakupljač knjiga, rukopisa, novina, sitne građe. U vrijeme kad naučnici nisu dobijali institucionalne stipendije, vlastitim je novcem obilazio antikvarnice po Mittel-Europi, u Njemačkoj slušao predavanja o Reformaciji i Protureformaciji, putovao Nizozemskom, Danskom i Švedskom, u Italiji i Poljskoj tražio edicije osmanskih i habsburških izvora. Pričalo se da je znao “čitav dan provesti o jednoj zemički da bi kupio još koju knjigu”.
Njegovo fenomenalno pamćenje postalo je dio gradske legende: znao je, kažu, reći ne samo “u kojoj knjizi”, nego i “na kojem dijelu stranice” stoji podatak koji tražite. Nije to bila čudnovata sposobnost nego posljedica sistematskog rada, stalnog zapisivanja i stalne upotrebe vlastite biblioteke.
Iako je njegov pogled obuhvatio čitavu Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo je bilo velika ljubav i glavno polje. Ne samo esnafi i džamije; pisao je o vodovodima, o česmama, o ulicama i mahalama, o vakufskoj mreži, o bazrdanima, o begovim, vezirskim i muftijskim kućama, o urbanim mjenama nakon 1878. Njegov rad o Sarajevu 17. stoljeća (u sklopu širih tema) pokazuje kako se zenit urbanog života prelama kroz broj bogomolja, medresa, mekteba, hanova, tekija, ali i kroz broj majstorskih radionica, od kože i metala do knjige i muzičkih instrumenata.
Tu spada i angažman u zaštiti spomenika: kao naučni saradnik Zavoda, ali i kao privatna osoba, izbavljao je objekte od propasti. Poznata je epizoda o sarajevskim džamijama osuđenim na rušenje zbog nedostatka prihoda, njegov razgovor s Salim-ef. Muftićem, nakon kojeg je odluka preokrenuta (“Neće se džamije rušiti!”). Kreševljaković je o svom trošku temeljito prepopravio džamiju Nedžar hadži Ibrahim-age (1937) i godinama plaćao imama i mujezina da se bar ramazanom otvara; pomogao je i obnovu Magribije. Na terenu širom zemlje čistio je i dokumentirao hamame (Počitelj, Blagaj), angažovao crtače za tlocrte, fotografe za snimke.
Uloga mentora jedna je od najznačajnijih i najtiših dimenzija Hamdijinog utjecaja. Generacije su ga pamtile kao učitelja koji otvara vrata arhiva i biblioteka, koji “pokriva troškove papira i olovke” kad je potrebno. Iz tog kruga izaći će kasnije ključna imena bosanskohercegovačke orijentalistike i historiografije: Hazim Šabanović, Muhamed Hadžijahić, Alija Bejtić, Adem Handžić, Mehmed Mujezinović, Ahmed Aličić i drugi.
S h.-Mehmed-ef. Handžićem i h.-Džemaludin-ef. Hadžijahićem ga je vezivalo prijateljstvo i zajednički rad: prvi je, nakon suspenzije, zahvaljujući Hamdiji došao za bibliotekara Gazi Husrev-begove biblioteke; drugi je, slijedeći Hamdijine upute, čitao i diktirao mu odabrane dijelove Kadićeve “Kronike”. Njegova velikodušnost prelazila je profesionalne okvire: stipendirao je đake bez obzira na konfesiju, plaćao honorare iz vlastite penzije, pomagao kolege u nuždi.
Kreševljaković je bio pobožan čovjek u najprostijem, neideološkom smislu: redovno je obavljao vjerske dužnosti, a kad je bolest prisilila da post prekine, osjećao je stid, plaćao fidju i klanjao koliko je mogao, pa i ležeći. Njegova pobožnost nije bila izdvojena od naučnog rada: u vakufskim spisima i biografijama učenjaka nije vidio samo “vjerske stvari”, nego javnu infrastrukturu znanja, higijene, socijalne pomoći, tržnice, mostove, sve ono što čini grad gradom. Istovremeno je bio i samokritičan: ispravljao je vlastite greške čim bi ih uočio, pa je znao zaustaviti štampu da izmijeni jednu riječ.
Godine 1939. postaje dopisni član JAZU u Zagrebu. Nakon osnivanja Naučnog društva NR BiH (1. juli 1952), izabran je za pravog člana i 15. septembra za prvog potpredsjednika. To društvo ubrzo prerasta u Akademiju nauka i umjetnosti BiH, pa je Hamdija među njenim osnivačima i stratezima. Bio je i saradnik Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH; sarađivao s redakcijama Hrvatske enciklopedije, Enciklopedije Jugoslavije, Vojne enciklopedije, te na velikoj Historiji naroda Jugoslavije. Godine 1957. odlikovan je Ordenom rada II reda.
No priznanja nisu promijenila njegov ritam: i kad je vid gotovo potpuno popustio, diktirao je tekstove, slušao literaturu koju su mu čitali i slagao nove sinteze. Još u augustu 1959. predavao je rukopise o Zenici i predgovor novoj knjizi “manjih obrtnih centara”, planirajući monografiju o “željeznom obrtu u Bosni i Hercegovini”, da Bosna, kako je govorio, “bude jedna od rijetkih zemalja s cjelovitom historijom esnafskih uredaba”.
O Hamdiji se prepričavalo mnogo: kako je zamijenjen za hamala na Jelačićevom placu; kako je “na tri rate” šio odijelo, jedne godine kupi štof, druge postavu, treće ode krojaču; kako je stipendirao jednog pisca i pravdao to jednostavno: “Bi li ti mene pomogao da sam ja u nevolji?”; kako je u ratu 1941. i nakon 1945. nastavio predavati kao da se svijet nije raspao.
Hamdija Kreševljaković preminuo je u Sarajevu 9. jula 1959, samo nekoliko sedmica nakon što je predao nove rukopise i skicirao plan za narednu knjigu.
Izvor: Bosna.hr