Hazir Derdemez je višedecenijski profesor književnosti iz Tutina, afirmisan i učestalo nagrađivan za domete u obrazovanju, književnosti i kulturi pamćenja.
Piše: Prof.dr. Esad Kučević | Damar
Poslije školovanja u Novom Pazaru i Skoplju, čitav radni vijek proveo je samurajski posvećeno u rodnom gradu, na obalama Vidrenjaka, na edukaciji srednjoškolskih kadrova o jeziku, istoriji i sandžačkoj tradiciji.
U njegovom polivalentnom stvaralaštvu dominiraju autorska izdanja, među kojima posebno mjesto zauzima najnovija zbirka pripovjedačkog narativa “Gurabije odivinog čemera“, u kojoj Hazir već na prvoj stranici najavljuje nesumnjivu darovitost, nepravedno anonimnog statusa i skrajnutih ambicija njegovih, podjednako dirljivih, koliko i uznemirujućih junaka, koji govore:
“Slušaj, sinko, ti si mi prijenuo za srce, pa hoću da ti kažem i ono što drugome ne bi rek’o. Mene u selo smatraju pomalo čudnim. Od kako je grom udario u jednu krušku ispod koje sam se ja sakrio od kiše, od tada me neki proglašavaju i ludim. Ali, kad goj kome u selo nešto zapne i zatreba, eto hi kod Pavla. To svi znaju, ali kriju jedni od drugih. Ima dana, kad mogu sa mrtvima da pričam, a nekad vidim i neke ljude koji su odavno odselili iz našega sela. Istinu ti velim, ne gledaj me tako čudno.“
Hazir Derdemez je narativni beletrista, ili modernije rečeno storyteller, koji je savjesno i pronicljivo ušao u srce i dušu Sandžaklija. Vanserijskom lakoćom, bez teških naslaga tumačenja koje bi opteretile čitanje, ovaj vješti pisac erudicije, dara, fine naracije i majstorskog stila, iz stranice u stranicu ide u prilog uzbudljivom i nevjerovatno zanimljivom kazivanju, u kome se prepliću balkanska istorija i surovi pešterski klimatski kontrasti.
Uzduž i širom gologlave Pešteri, ljeti gori sunčana baklja koja raskošno prži svaku sjenku, dok zimi zamahuje bič vjetrova, što u Boroštici, Uglu i Karajukića bunarima ledi i kamenje. Međutim, između tih vječito omeđenih krajnosti – živi život. Proljeće donosi tihi dah procvjetale kraške zemlje, a jesen obilježava zlatni šapat spržene vegetacije. Onda, postupno, čas u plamenom zanosu, čas u ledenoj grimasi, treperi igra.
U tim smjenama, sa životom i za život, u paramparčad se diše u vatri i mrazu, a najčešće izdržava u magli i pamti zatečena tišina, iznad dijaloško-monoloških narativa Hamze, koga oblikuje tuhafi pastir Pavle, čim dijabolično džara po njegovoj ranjenoj duši, dok ga iznova i po ko zna koji put nagovara na osvetu oca, ali istovremeno naglašava značaj istine:
“Najpreča je istina. Ona je i velikom Gospodu najmilija i najbliža. Njoj treba služiti, pa neka ti je brat u pitanju, a ne jedna protuha, kak’a je Zoran.“
U isti mah – dramatično i proturječno. U drugom planu je prvorazredna priroda snažnih suprotnosti, koje oblikuju emocije. Ljeto pretvara svaki kamen u žar i drhtaj svjetlosti, a opojni vazduh na pozornici zlatnog plamena poziva na pokret, na život, na nove izazove, iako zimski vjetar ne odustaje od svoje vladavine, tokom koje razgoni oblake, lomi grane i pretvara dah u ledeni duh.
Peštersko ljeto i zima nisu samo godišnja doba. To su arhetipovi strasti i strpljenja, dva lica jedne prirode, koja nas podsjeća da je ljepota oduvijek spoj užarenog i hladnog, svjetlosti i tame. To je više nego dovoljno za osvetničku motivaciju Hamzine drame i religijsku, odnosno filozofsko-etičku energiju, poslije ljubavi sa djevojkom iz grada, koju je neskriveno zavolio i nevoljno odveo u izbjegličke avanture, da u spoju ličnih rana i uzvišene čežnje, zajedno na krovu Balkana podižu porodicu.
Nakon đerdeka, kad je zatrebalo i dirinčenjem, ali uz dovu – inšala, uprkos posrtanju nije iščilio igbal. Iz patnje i odgovornosti, uz molitve i kletve, ljubav i djeca su dokazali da nema kabula bez iskušenja i požrtvovanja.
Diskurzivno u svih šesnaest pripovjedaka, Hazir Derdemez je logički prijemčivo i racionalnim slijedom koraka višeslojnu radnju razuđenog pripovjedačkog narativa namjerno pozicionirao u vilajet bivše tromeđe bez međa. Na okrajcima, gdje zima ujeda i bez zuba, zid ima uši, a plot oči, samo jabuka koja dockan sazri dugo stoji na svojoj grani. Kao zejtin na vodi, ali čim najviše zagrmi – najmanje kiše pada, po livadi i njivi koja hoće motku, a ne molitvu.
Profesor Hazir Derdemez zna znanje i imanje. Bolje od ostalih objašnjava zašto se u njegovoj naraciji prav smije, a kriv krije. Takođe, kategoričan je kad se ptice prepoznaju po perju, a čovjek po besjedi. Pešterci su bili i ostali tvrđi od kamena, a mekši od jajeta.
Pod srpom i čekićem, bazirajući se na jeziku, pojmovnom značenju i istorijskom nasljeđu, za razliku od intuitivnog stila i neposredno-naglog uvida, ovaj eminentni autor humanističke orijentacije analitičkim prilazom i prirodno jasno predočio kako sebet i kismet mogu zajedno.
Ako su i kad su jedno. Zato su junaci Hazira Derdemeza ubijeđeni da treba trajno i strpljivo imati sebet, da bi dočekali svoj neminovno suđeni kismet.
Baš kao sladostrasne gurabije odivinog čemera. Iako je djevojkama najslađi zalogaj muško srce, odive ne postavljaju pitanja, već razumiju. Jer, uoči povremene i privremene navale planine i tmine — slatko nije grijeh, nego melem.