Sevdalinka je duša Bosne i Hercegovine i Sandžaka, jedno od temeljnih obilježja bošnjačkog identiteta i mentaliteta. A Himzo Polovina svojim je pjesmama utjelovio samu srž sevdalinke. Jer malo je ko izazivao takve vibracije u našoj svijesti i duši kao glas Himze Polovine.
Rođen 11. marta 1927. u mostarskoj Donjoj Mahali, Himzo Polovina odrastao je uronjen u muzičko naslijeđe koje će oblikovati njegov život. Otac Mušan, vješt svirač šargije, uveo ga je u svijet pjesme. Kako će kasnije ispričati njegov mlađi brat Mirza, Mušan bi okupio svoju djecu — ukupno ih je bilo osmero, iako je samo petero preživjelo djetinjstvo — i tražio od njih da pjevaju uglas. Taj rani dodir s muzikom, zajedno s majčinom sklonošću bosanskim melodijama poput “Oj boga ti, siva ptica sokole”, posijao je sjeme Polovinine cjeloživotne strasti. Od živopisnih ulica Mostara do sarajevskih pozornica, njegov put bio je put otkrivanja, očuvanja i majstorskog tumačenja bosanske muzičke duše.
Polovinin glas posjedovao je rijetku dvojnost: smirivao je i očaravao. Njegove interpretacije nisu bile sebične, već velikodušan dar slušačima, lepeza otvorenosti koja je sve pozivala da učestvuju u emocionalnom bogatstvu sevdalinke. Čak i danas, mnogo godina nakon njegove smrti 5. augusta 1986. godine, pamte ga kao nesebičnog umjetnika čije nasljeđe nadilazi generacije.
Polivalentan čovjek — pjevač, sakupljač, kompozitor, pjesnik i neuropsihijatar — Polovina je ostavio za sobom riznicu muzičkog naslijeđa, spašavajući bezbrojne pjesme od zaborava i udahnjujući novi život biserima sevdaha.
Formativne godine u Mostaru bile su prožete tradicijom. Učio je od lokalnih velikana poput Katice, Vejzovića i Bukovca, a prije Drugog svjetskog rata čak je učio violinu kod Karla Malačeka, češkog majstora, pokazujući svoju predanost muzičkom zanatu. Sevda Katica imala je ključni utjecaj — usmena pripovjedačica i neprocjenjivi izvor glazbenog blaga. Upravo je ona, nakon smrti mostarske ljepotice Emine Sefić-Koluder, dodala završnu strofu pjesmi Alekse Šantića, koju je Polovina kasnije ovjekovječio.
Preselivši se u Sarajevo, Polovina se oženio Fikretom Medošević, s kojom je imao dvoje djece, Rubinu i Edmira. Dok je studirao medicinu, ostao je duboko uključen u kulturni život, nastupajući s studentskim i radničkim ansamblima poput KUD-a “Slobodan Princip Seljo” i KUD-a “Ivo Lola Ribar”. Muzičko obrazovanje nastavio je kod uglednih pedagoga — Zvonimira Nevžale, Marija Arkusa i Ismeta Alajbegovića-Šerbe u Sarajevu, a kasnije kod profesora Ninkovića u Beogradu. Desetljeća predanog učenja izbrusila su njegov glas do kristalne jasnoće, baršunaste mekoće i magnetske sugestivnosti koja je postala njegov zaštitni znak. Svaka pjesma koju je otpjevao nosila je poseban emocionalni val, zanos i treptaj koji su jedinstveno odjekivali kod njegove publike.
Osim glazbe, Polovina je bio vrstan neuropsihijatar, integrirajući psihijatriju, socioterapiju i muzičku terapiju u svoju praksu u bolnici Jagomir u Sarajevu. Njegova medicinska karijera nadopunjavala je njegovu umjetnost, odražavajući holističko razumijevanje ljudske duše. No, život mu nije bio bez borbi. Kao poslijeratni član pokreta Mladi Muslimani, suočavao se s nadzorom vlasti, optuživan da svojom tradicionalnom odjećom promovira nacionalističke ideje te je stoga dospio pred sud. Spasio ga je advokat koji je pitao suca kakva je razlika između omota Himzinog albuma na kojem je on pod fesom i albuma nekog srbijanskog pjevača na kojem je uslikan pod šubarom i opancima ali i poslije toga je često dolazio Polovina u sukob s moćnicima.
Njegova je misija bila očuvati autentičnost sevdalinke. Pretraživao je sela i gradove u potrazi za zaboravljenim pjesmama, učeći ih od potomaka njihovih stvaratelja i vraćajući ih narodu. Protivio se izobličenjima njihovih izvornih oblika, zalagajući se za njihovu čistoću u radijskim emisijama. Unatoč brojnim priznanjima, pet je godina bio zabranjen na Radiju Sarajevo, navodno jer njegov stil nije odgovarao njihovoj viziji — iako su šaputanja ukazivala na uplitanje Udbe zbog njegovog aktivizma.
Posljednji nastup imao je petog augusta 1986. u crnogorskom Plavu. Nakon koncerta na kojem je publika pet puta tražila bis pjesme “Emina”, Polovina je pretrpio srčani udar u svom hotelu. Nekoliko trenutaka prije smrti nazvao je Fikretu i kazao joj da čuva djecu. Ukopan je na sarajevskom groblju Bare, a njegovo ime danas nosi jedna ulica u sarajevskom nasljeu Breka.
Izvor: Bosna.hr