U prvoj polovini aprila ove godine telefonom sam razgovarao sa Senkom Rastoder. Nisam znao da će to, nažalost, biti i naš posljednji razgovor. Čovjek nikada ne vjeruje da neki razgovori mogu ostati posljednji, jer se uvijek nada novim susretima, novim riječima i novim dogovorima, onom ljudskom nastavku koji život, dok traje, ostavlja kao mogućnost.
Piše: Božidar Proročić, književnik
Zato danas, kada se opraštam od rahmetli Senke Rastoder, taj aprilski razgovor vraća mi se kao bolna opomena da su neki glasovi kratko među nama, ali da njihova riječ ostaje da prkosi vremenu, smrti i svim rastancima.
Senka Rastoder rođena je 31. avgusta 1963. godine u Petnjici. Bila je od onih nenametljivih, a dubokih ljudskih i stvaralačkih priroda koje život nijesu prihvatale bez borbe, već kao sudbinu, iskušenje, unutrašnji razgovor i neprestanu potragu za smislom.
Iza nje ostaju djelo, trag i uspomena, kao i posebna svjetlost duše koja oplemenjuje snagom čestitosti, bola, ljubavi i riječi koje su nastajale iz najdubljih predjela njenog bića. Svoj lični kosmos i susret sa sopstvenom sudbinom iskazala je kroz zbirku pjesama “S druge strane sjenke“, objavljenu 2008. godine u dva izdanja.
Roman toka svijesti “Tajni pečat duše“, objavljen 2010. godine, predstavlja nastavak njene neiscrpne potrage za smislom ljudskog postojanja i unutrašnjim pečatom koji život ostavlja u čovjeku.
Bila je aktivna članica književnih klubova u Baru, a u jednom mandatu i predsjednica Kluba književnih stvaralaca Bara, kao i učesnica zavičajnih manifestacija u Petnjici. Bila je nenametljiva, ali sa čvrstim stavovima i uvjerenjima. Prkosila je životu i sistemu svojim aktivizmom, dostojanstvom, istrajnošću i unutrašnjom snagom žene koja je znala koliko je važno ostati vjeran sebi.
Posebno mjesto Senka Rastoder dobila je u knjizi-panorami “Lirske hedije“, koju su priredili Božidar Proročić i Dijana Tiganj-Mehović, u okviru predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore. Time je njeno ime upisano među autorke koje su svojim glasom, senzibilitetom i stvaralačkom istinom oblikovale važan dio kulturne baštine Bošnjakinja u Crnoj Gori.
Odlaskom rahmetli Senke Rastoder ta baština izgubila je jedno posebno ime – skromno, duboko, autentično, emotivno, a istovremeno snažno u svojoj unutrašnjoj odanosti književnosti, zavičaju i čovjeku.
I baš kao da je pjesnički naslutila rastanak, njena pjesma “Posljednji pozdrav“ danas zvuči kao oproštaj koji je sama riječ pripremila prije nas:
POSLJEDNJI POZDRAV
Slušaj
Noćas su vjetrovi jezdili
kroz talase mora
uskovitlani, bučni i sjajni
kao život tvoj.
Čuj,
u susret će doći neke
nove zore
ali taj put
više neće biti tvoj.
Otvori oči, bar još jednom,
još uvijek vjerujem
da samo spavaš
da je sve samo san.
Pogledaj me
očima smaragda
i nemoj reći
da je sve prošlo
kao bistri potok
na planinskoj rijeci.
Ne, nemoj reći
ovdje ili tamo
gdje god bio
sve je to život
početak i kraj
i sve što se rodi
samo je tren
života, znaj…
Ne, nemoj reći
jer
koliko ljubavi
u srce stane
toliko vrijedi
i naš
životni trag.
Ti stihovi danas su postali mjera njenog odlaska i mjera njenog ostanka. U njima je zapečaćena Senkina slutnja, nježnost i razumijevanje prolaznosti, kao i duboka vjera da čovjek ne ostaje zapamćen po onome što je imao, već po svjetlosti koju je nosio.
Njena pjesma danas ne zvuči kao davno napisana riječ, već kao posljednje obraćanje, kao glas koji se iz dubine vremena vraća da nas podsjeti da nijedan život nije mali ako je u njemu bilo ljubavi, dostojanstva i istinske ljudske topline.
Senka Rastoder biće sahranjena 25. maja 2026. godine u rodnim Radmancima, u Bihoru, među svojim vodama i gorama. Tamo će počivati njeno tijelo, ali ne i njena riječ.
Jer riječ pjesnikinje ne odlazi u zaborav – ona se vraća u travu, u izvor, u mezar, u zavičaj i u sve one koji će je pamtiti.
Vjerujem da sjenka kod Senke Rastoder nikada nije bila samo tama. Bila je drugo lice svjetlosti, prostor unutrašnjeg susreta čovjeka sa sobom, sa ranama, nadama i tišinom.
Zato njen odlazak nije nestajanje, već prelazak s ove strane bola na onu stranu smisla. Ona se vraća svojoj sjenki, ali toj sjenki sada pripada i svjetlost njenog djela.
Danas se opraštamo od žene koja je pripadala Baru, Petnjici, Bihoru, Radmancima i bošnjačkoj književnosti Crne Gore. Ali najdublje, pripadala je prostoru između bola i riječi, gdje nastaje prava književnost.
Kulturna baština Bošnjakinja u Crnoj Gori njenim odlaskom izgubila je jedno posebno ime – nenametljivo, časno, emotivno i duboko.
Neka joj je vječni rahmet. Neka joj rodni Bihor bude mehka zemlja i smiraj duše. A njena riječ neka živi kao svjedočanstvo da se iz bola može roditi dostojanstvo, a iz sjenke – svjetlost.