Poezija je najljepši dar koji se prenosi čovječanstvu, ne kao savršena istina, već kao trag, kao lomljivi fragment unutrašnjeg iskustva koji opstaje samo ako ga neko drugi u sebi ponovo oživi. U tom smislu zbirka Susretnici Adnana Pepića predstavlja slijed unutrašnjih događaja, susreta sa riječju, sa strahom, sa smrću, sa drugima i sa sobom. To su zapisi jednog trajnog unutrašnjeg stanja, poezija koja ne želi da zavede, već da svjedoči.
Autor: Božidar Proročić, književnik i publicista
Intimistički karakter ove zbirke ne proizilazi iz ispovjednosti u užem smislu, već iz duboke autorefleksije, iz svijesti da se iskustvo ne može iscrpiti u naraciji, već samo u simbolu, u zastoju, u napuklini jezika. Taj čin koji je do jednog trenutka bio isključivo unutrašnji, snažan i nevidljiv, kod Pepića se otjelovljuje u probljeskujućim arabeskama stiha, kratkim, preciznim, često ogoljelim. U njih je pjesnik položio sve svoje iskustvo, egzistencijalnu tjeskobu, duhovnu nemoć, strah od govora i strah od ćutanja, svijest o rani koja ne zarasta.
Susreti koji se ne događaju spolja
Susretnici su zbirka u kojoj se susret ne događa na spoljašnjem planu, već u unutrašnjem prostoru svijesti. To su susreti sa riječju koja boli, sa ćutanjem koje guši, sa vjerom koja posrće, sa identitetom koji se rasipa i ponovo sastavlja. Pepićev lirski subjekt često je zarobljen između krajnosti, između govora i nijemosti, kretanja i mirovanja, života i smrti. Ta liminalnost, to trajno stanje između, daje ovoj poeziji snažan metafizički ton i približava je iskustvu mističke literature u kojoj se istina ne saopštava direktno, već kroz paradoks, negaciju i bol.
Pjesma Mrtvo slovo kondenzuje osnovne tematske i simboličke osnove Pepićeve poetike. Već sam naslov nosi snažno opterećenje: mrtvo slovo upućuje na riječ lišenu duha, na znak koji je izgubio životnu funkciju, ali i na stanje subjekta koji više ne može da se ostvari kroz jezik.
U grudima / Ranu satkalo
Riječ nije na pergamentu, ona je u grudima, u centru bića gdje se pretvara u ranu. Jezik nije sredstvo oslobađanja, već izvor bola. Bliskost sa mističkim iskustvom negativne teologije ovdje je jasna: ono što je najdublje ne može biti iskazano, a pokušaj izgovora postaje rana.
Nit se rasipam / Niti sazrijevam
Subjekt je zarobljen u stanju potpune stagnacije, ni u procesu dezintegracije ni rasta. Ovo stanje podsjeća na sufijsku ideju barzaha, međuprostora u kojem čovjek nije ni živ ni mrtav, ni ovdje ni tamo.
Nit da govorim / Niti da zašutim
Paradoks je ključni izraz pjesme. Govor i šutnja su jednako nemogući. Subjekt je lišen izbora, osuđen na unutrašnju blokadu koja podsjeća na zen-paradoks: istina se ne može izreći, ali se ne može ni prećutati.
Pustoš kao stanje, ne kao metafora
U zbirci Susretnici pustoš nije prirodni okvir niti metafora spoljašnjeg svijeta. Ona je stanje. Mirno, gotovo neprimjetno, pustoš se nastanjuje u jeziku, u svijesti, u samom činu bistvovanja. Ona se ne širi spektakularno, ona se taloži, izjeda, miruje.
Pjesma Pustoš jedna je od najsažetijih, ali i najsloženijih tačaka Pepićeve poetike.
Sebi mjesto / Napravila / Na jeziku
Pustoš ovdje ne nastaje u prostoru, već u jeziku. Jezik, koji bi trebalo da bude sredstvo imenovanja i spasa, postaje mjesto nastanjenja pustoši. Ona ne ukida govor, ona ga kolonizuje. Paralela sa mističkom tradicijom je neizbježna: kod Majstera Ekharta, ali i kod sufijskih mistika poput Rumija ili Ibn Arabija, jezik u krajnjoj tački iskustva prestaje biti nosilac istine i postaje njena prepreka.
Hodajući / Spoznao sam da / Nikud ne stižem
Završni stihovi uvode suštinski egzistencijalni paradoks: kretanje bez dolaska. Koračanje, koje u mnogim tradicijama simbolizuje put i razvoj, ovdje gubi svoju svrhu. Subjekt se kreće, ali ne stiže. Ovo nije poraz u klasičnom smislu, jer poraz pretpostavlja cilj. Ovo je stanje u kojem je sam pojam cilja ispražnjen.
Strah koji skida zavjese
U zbirci Susretnici strah nije efemerno emotivno stanje. On se javlja kao granica na kojoj se prelamaju unutrašnje i spoljašnje dimenzije postojanja. Strah je istovremeno pokretač i destruktivni činilac, stanje koje budi i stanje koje poništava.
Strah je / Iz pospane utrobe / Pokrenuo / Zaboravljene molitve
Strah budi ono što je potisnuto. On ne proizvodi molitvu, već je vraća iz zaborava. U religijskom iskustvu, molitva dolazi u trenucima krajnje nemoći, kada se sve racionalne strukture rasipaju. Pepićev strah ne dolazi spolja, on izranja iz same dubine bića, blizak Kierkegardovom shvatanju anksioznosti kao temeljnog egzistencijalnog iskustva.
I strah se / Od straha / Raspao
Završni paradoks pjesme donosi važnu misao: strah se samouništava. Kada dođe do svoje krajnje tačke, on gubi snagu. U zen-budizmu strah nestaje u trenutku potpunog suočavanja s njim, kod hrišćanskih mistika tama prestaje kada se prihvati kao takva.
Smrt kao susretnik
U zbirci Susretnici smrt nije kraj niti apsolutni prekid. Ona je stanje prelaza, blagi pomak svijesti, trenutak u kojem se granice svijeta privremeno rastvaraju. Pepić uspostavlja gotovo asketsku poetiku umiranja, lišenu dramatike i straha.
Kada zaspi / Insan umre
San i smrt dovedeni su u istu ravan. Ova identifikacija ima snažno uporište u islamskom duhovnom naslijeđu, gdje se san tumači kao mala smrt. Pepić ovim stihovima ukida jasnu granicu između života i smrti, uvodeći ideju da umiranje nije nešto izuzetno, već iskustvo koje se ponavlja svake noći.
U dva svijeta / Tako živi / A u tijelu / Jednome
Tijelo je sidro, ali ne i granica. Ono pripada jednom svijetu, dok svijest neprestano prelazi u drugi. Za razliku od nihilističke poezije u kojoj smrt znači poništenje, Pepićeva smrt ostavlja prostor. Ona nije konačno ništa, već privremeno razdvajanje.
Poezija kao etički čin
Zbirka Susretnici, gledana iz intimističkog ugla, ne traži dijalog sa svijetom, već sa sobom. Njene stranice otvaraju se prema poetici unutrašnjeg ozračja u kojoj se misao preobražava u svjetlost, a riječ postaje govor svijesti koja sluša samu sebe.
Takvo povlačenje ima blisku srodnost sa islamskom mističkom tradicijom, naročito sa mišlju Ibn Arabija, jednog od najznačajnijih sufijskih mislilaca, kod kojeg se znanje ne prima spolja, nego se rađa iznutra kao svjetlost koja se u čovjeku sama otkriva i prepoznaje.
Pepićevi Susretnici nisu lica ni simboli, nego prolazna unutrašnja stanja, tragovi svijesti koji se javljaju i nestaju u jeziku. Poput sufijske spoznaje koja se ne prenosi već se živi, i ova poezija pokazuje da se istina ne izgovara nego podnosi. Pepićeva zbirka podsjeća da poezija još uvijek može biti čin povlačenja i da se upravo u toj skromnosti skriva njena trajna duhovna snaga, ona kojoj ćemo se uvijek vraćati.