Obrađujući književnu i duhovnu zaostavštinu Zaima Azemovića i priređujući knjigu Odjeci prošlosti iz njegove rukopisne ostavštine, postaje jasno da se uz tekstove neminovno otvara i prostor sjećanja. Zaim Azemović je jednom zapisao: “Zamolio sam te da ono što ostane iza mene propustiš kroz svoju nesanicu i svoje pero, da od toga zajedno nešto objavimo, miješajući kristale predanja i grumenje činjenica.“
Piše: Božidar Proročić
Slijedeći tu njegovu misao, zamolio sam Kemala Musića da iznese svoj lični pogled i sjećanje na Zaima Azemovića. Musićev tekst gradi intimni portret književnika, ali još više čuva lik čovjeka čija je riječ nadživjela prostore, podjele i historijske lomove.
Kemal Musić o Zaimu Azemoviću
Sa Zaimom Azemovićem, književnikom i sakupljačem narodnih umotvorina, rado sam se susretao kad god bih otišao u Rožaje. Imalo se šta čuti od Zaima Azemovića – čuti i naučiti. Ljepota pripovijedanja obilježila je svaki naš razgovor i svaki susret. Ti razgovori podsjećali su na večernje sijelove pored “lambe“ gašnjače i tepsije kuhanih krompira, dok vjetar briše napolju, a u sobi pucketa vatra i traje nadmetanje ko će ljepše, slikovitije i nadahnutije ispričati priču, dočarati događaj. Tako je pričao Zaim Azemović. Jer, Zaim Azemović bio je majstor riječi.
U njegovim riječima osjećala se toplina zavičaja, život podno snjegovite Hajle i bistrina Ibra. Osjećalo se bogatstvo jezika koje je brižljivo prikupljao i čuvao u svojim knjigama, kao u ćupovima zlata. Neke od tih riječi ponio je još iz rodne Bukovice. U tim zavičajnim riječima osjećao se miris majčine pogače i očeve izorane brazde. Od njih je sklapao rečenice i stvarao nezaboravne priče i pjesme koje danas žive u antologijama, čitankama i na književnim večerima, iznova budeći čitalačku strast i uzbuđenje.
Riječi koje je ponio iz zavičaja, ali i one koje je tražio po vrletima rožajskih planina, kao i one koje su ga proganjale i tjerale da do kasno bdi pored svjetiljke, slagao je u knjige kulturne baštine, ne dopuštajući im da nestanu, pobjegnu s fijukom hladnih vjetrova i strmoglave se niz vrletnu Ahmicu.
Zaim Azemović ostavio je snažan trag u bošnjačkoj i crnogorskoj književnosti – kao stvaralac i kao čuvar narodne književnosti Bošnjaka u Crnoj Gori. Autor je tridesetak knjiga proze, poezije, narodnih umotvorina, monografija i drugih spisateljskih formi. Iza njega stoji plodan stvaralački rad i priznati rezultati u sakupljanju narodnog blaga, kao i u izučavanju i prezentiranju narodnih običaja i tradicije na našim prostorima.
Pored brojnih nagrada i priznanja za književni rad, prosvjetni angažman i društveni doprinos, izdvajaju se nagrade „Oktoih“, Nagrada grada Rožaja „30. septembar“ i Nagrada „Pero Ćamila Sijarića“.
Zaim Azemović rođen je 1935. godine u Bukovici kod Rožaja. Završio je Višu pedagošku školu u Kruševcu, a potom studirao na Filozofskom fakultetu. Radio je kao prosvjetni radnik u selima rožajske općine, a bio je i direktor Udružene osnovne škole „Mustafa Pećanin“ u Rožajama. Dio radnog vijeka proveo je u Općinskom sindikatu, odakle je otišao u penziju.
Sa Zaimom Azemovićem susretao sam se kad god bih došao u Rožaje. Razgovarali smo o književnosti, slikarstvu, pozorištu i muzici. Pitali se duvaju li jače vjetrovi s Hajle ili s Bjelasice, na kojoj planini su dublji snjegovi, čije su litice oštrije, jesu li gladniji vuci na Ahmici ili na Zekovoj glavi. Govorili smo i o tome gdje bolje grize pastrmka – u Ibru ili u Limu. Upoređivali oblake iznad njegove Bukovice i mojega Godijeva.
Sada, kada pogledam rasute oblake iznad planine, učini mi se da gore vidim lik – lik Zaima Azemovića.