Izet Sarajlić, pjesnik grada i čovjeka, ne pripada samo prošlosti – on pripada svima onima koji su ikad voljeli, tugovali ili osjetili da im se duša steže pred ljepotom običnog trenutka. On je čovjek čije su riječi znale zagrliti, pa i kad bi govorile o smrti.
Bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik i publicist rođen je 16. marta 1930. u Doboju. Ime je dobio po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo provodi u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. godine nastanjuje se u Sarajevu, gdje pohađa Drugu mušku gimnaziju, nakon čega studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Gradu Sarajevu, čije ime nosi u prezimenu, ostaje odan i perom i dahom, sve do same smrti. Bio je filozof, akademik, prevodilac, ali iznad svega – pjesnik. Njegove stihove mogli ste naći u školskim čitankama, na zidovima studenskih soba, u ljubavnim pismima.
“Jednom su u nekoj anketi pitali pjesnika šta više voli: poeziju ili ljude. Rekao je: ljude.” – tako je glasio jedan od njegovih najpoznatijih stihova, istovremeno i životna filozofija.
Sarajlić nikada nije težio velikim metaforama niti hermetičnim stihovima. Njegova poezija bila je jednostavna, kao gutljaj kafe s prijateljem. Pisao je o ratu, ali i o ljubavi, o smrti, o radosti postojanja. Njegove pjesme bile su dnevnik grada u kojem je živio i volio.
U pjesmi “Pisma iz 1992.”, nastaloj u danima opsade Sarajeva, zapisao je:
“Ja ne znam da li je strašnije
što granate padaju po gradu
ili što se na njih čovjek navikne.”
Te riječi postale su odjek tadašnjeg beznađa, ali i svjedočanstvo o otpornosti duha. Izet Sarajlić nije bježao od stvarnosti – on ju je grlio, čak i kad je bila surova.
Bio je pjesnik svakodnevnog, ali ne banalnog. Njegova “Sarajevska ljubavna” nije pjesma o velikim ljubavima koje pomjeraju svijet, već o onim tihim, postojanim, koje griju zimi i ne hlade ljeti:
“Volio sam te u Sarajevu
u proljeće,
volio sam te u Sarajevu
i kad su granate padale,
i ništa se u meni nije promijenilo.”
U njegovim pjesmama osjećamo nostalgiju za Jugoslavijom, prijateljstvima, prohujalim vremenima. Nije bio pjesnik protesta, iako je znao biti gnjevan; nije bio pjesnik tuge, iako je često tugovao.
Izet Sarajlić preminuo je 2. maja 2002. godine. Na njegovom grobu mogli bi stajati stihovi koje je možda nesvjesno napisao sebi:
“Ako me ikad zaboraviš,
znaj da sam umro od toga.”
Stevan Tontić u tekstu “Zapis o Sarajliću” u Sarajevskim sveskama, između ostalog piše:
“Ovom pjesniku često je spočitavano lirsko upražnjavanje vrlo lične, sentimentalno obojene prepiske sa sve širim krugom čitalaca i znanaca, pretjerano prisustvo autobiografije i anegdote u poeziji. Zaista, pjesma se tu često pretvarala u prigodnu epistolu, napisanu zbog neke lijepe slike iz susreta sa starim ili tek otkrivenim prijateljem, zbog nekog bisera duhovitosti ili, prosto, zanimljivog, provokativnog detalja. Ne znam da li je Izet potezao u svoju odbranu samog Getea, koji je izjavljivao da su sve njegove pjesme – prigodne. Da: sve što pjesnik doživi i sve što mu se zbiva, zapravo je zgoda i prigoda samog života ili, po Crnjanskom, slučaj komedijant. Najčešće, pjesnik nije ni gospodar ni aranžer zbivanja na koja mora da reaguje. (…) Smrću Izeta Sarajlića Sarajevo je ostalo bez svoga najpopularnijeg i internacionalno najpoznatijeg pjesnika. Ostalo je i bez jedne dosta neobične, markantne ličnosti, svjetski otvorene i rijetko ljudski tople, preosjetljive i kadšto isključive, ali zavjerene ljepoti ljubavi i prijateljstva, jeziku mira i zajedničkog dobra.”
Izet Sarajlić bio je pjesnik naroda, ali i narod sam – ranjen, zaljubljen, stamen i nježan. Njegova poezija ostaje kao svjetionik svima onima koji žele vjerovati da su i obični ljudi vrijedni pjesme. U svijetu koji prebrzo zaboravlja, Izet Sarajlić ostaje kao podsjetnik da je poezija još živa – tamo gdje se čovjeku gleda u oči, gdje se voli bez patetike i gdje se bol nosi dostojanstveno.
Izvor: Bosna.hr