Originalni “Bursa rukopis” Knjige Dede Korkuta izložen je u Muzeju rukopisa Muradiye u Bursi, dodajući važnu novu referentnu tačku za istraživanje jedne od najrasprostranjenijih epskih tradicija u tursko-jezičnim zajednicama.
Do 2017. godine, samo dva rukopisa Dede Korkuta bila su široko poznata: Dresdenski i Vatikanski primjerci. Od tada su se u brzom slijedu pojavila još tri: Ankarski rukopis 2017. godine, Gunbedski rukopis 2019. godine i Burški rukopis 2022. godine. S ovim nalazima, broj poznatih rukopisa Dede Korkuta dostigao je pet.
Istraživači datiraju rukopis iz Burse otprilike u period od 1610. do 1640. godine. Također se opisuje kao najopsežniji primjerak koji se pojavio nakon rukopisa iz Dresdena, a njegov bliski odnos s Dresdenom smatra se značajnim jer se smatra da oba potiču iz iste tekstualne grane.
Prema informacijama koje je javno podijelio Dilek Yildiz Karakas, šef Odjela za muzeje u Gradskoj općini Bursa, rukopis se nalazi u Muzeju rukopisa Muradiye. Muzejski službenici kažu da je rukopis stoljećima cirkulirao iz ruke u ruku i iz sela u selo prije nego što je konačno ušao u muzejsku kolekciju.
Oni također opisuju konkretan lanac čuvanja u posljednjih nekoliko godina: Trgovac antikvitetima sa sjedištem u Bursi, Ibrahim Koca, primio je nekoliko rukopisa prije otprilike 7-8 godina od Mehmeta Saita Cosara Hoce, vjerskog službenika iz sela Fadilli. Koca je 2018. godine dostavio nekoliko rukopisa Kur’ana i idžazatnama (pisanih potvrda o ovlaštenju, često povezanih s vjerskim ili naučnim prenošenjem), a muzeju je donirao i rukopis Dede Korkuta.
Zvaničnici Gradske općine Bursa kažu da su nadgledali digitalni transfer rukopisa pod nadzorom restauratora starog papira, a zatim ga pripremili za javnu upotrebu u skladu sa svojim kulturnim odgovornostima.
“Epska kultura, narodne priče i muzika Dede Qorqud/Korkyt Ata/Dede Korkut“, koje dijele zajednice u Azerbejdžanu, Kazahstanu i Turskoj, upisane su 2018. godine na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Ovo su do sada pronađeni rukopisi:
Vatikanski rukopis: Pronađen 1950. godine u Rimu od strane italijanskog turkologa Ettorea Rossija u Vatikanskoj biblioteci. Sadrži šest “dječaka” (herojskih narativnih jedinica) nakon uvodnog dijela i povezan je s periodom prije početka 16. stoljeća na osnovu konteksta posvete.
Dresdenski rukopis: Ključni referentni primjerak, katalogiziran 1831. godine u Dresdenskoj biblioteci. Kopirali su ga naučnici u 19. stoljeću i ostaje ključan za komparativni rad.
Ankarski rukopis: Fragment od 22 stranice koji se čuva u Biblioteci Turskog historijskog društva u Ankari. Sadrži tri dijela, uključujući varijantu “Uvoda” i fragment povezan s narativom “Derse Han”.
Paralelna kopija iz Gunbeda: Paralelna verzija koja ne uključuje “Uvod”, pa se prvenstveno poredi s drugim rukopisima.
Bursa rukopis: Rukopis od 119 listova (238 stranica), napisan s 13 redova po stranici, s nekim naslovima i oznakama crvenom tintom. Opisan je kao vokalizirana (harekeli) kopija poravnata s dresdenskim tekstualnim redom, a u muzej je ušao putem donacije 2018. godine.
Izvor: Turkiye Today