Roman Uhode bosanskohercegovačkog pisca Derviša Sušića objavljen je 1971. godine u Sarajevu. Iako u sjeni klasika iz 1966. godine, ovo djelo predstavlja svojevrsni zaokret u našoj književnosti, te posebno u književnom opusu Derviša Sušića. Pored onih karakteristika koje će suštinski oblikovati književno – umjetnički stil u Uhodama, postoji i niz drugih, ništa manje važnih, tema i motiva koji će doprinijeti posebnosti ovog romana.
Najprije, treba izdvojiti značaj koji Sušić pridaje Bosni i bosanskom čovjeku, te njegovom problematičnom identitetu čija je antinomičnost, prema mišljenju Sušića, posljedica različitih povijesnih nastojanja i utjecaja proizašlih iz mnogobrojnih pokušaja da se ovaj identitet odredi iz perspektive drugih naroda, te posebno kroz prizmu monokulturnih obrazaca i etno-centričnih i gotovo uvijek redukcionističkih narativa koji su svojstveni kulturno-političkim ciljevima velikih imperija Zapada i Istoka.
Naime, kroz povijest, o identitetu ljudi iz Bosne najmanje su govorili oni koji su bili najpozvaniji da o tome nešto kažu, uglavnom su taj identitet krojile i prekrajale velike sile potpomognute pojedincima koji su iznutra nastojali rastrgnuti specifičnosti identitetskog tkiva bosanskog čovjeka. U tu svrhu, na ljude s ovih područja najčešće se gledalo kao na nešto “strano”, “drugo”, što ne pripada “vlastitom tijelu”, istovremeno nalazeći u tim odrednicama povod za njihovo uništenje, iskorjenjivanje ili promjenu koja je podrazumijevala nasilni povratak izvornom ili vlastitom identitetu. Upravo je time opterećena povijest Bosne, čiji je usud izgleda satkan od permanentnog i nasilnog pripitomljavanja njenih ljudi.
Na ove okolnosti, kao određujuće elemente prilikom problematiziranja identiteta, ukazat će u svojoj studiji Fethi Bensalma, kada kaže da nije dovoljno ubiti, nego bi se htjelo izopačiti, što podrazumijeva volju za izvlašćenjem i onečišćenjem čovjeka, koja je svojstvena ljudskom nasilju u njegovoj radikalnosti. Ovu vrstu nasilja Bensalma će nazvati metafizičko nasilje. Upravo iz toga proizlazi njegov postulat koji glasi: “izvlašten i onečišćen život se ne može živjeti” , što u konačnici implicira da je odgovor zašto ljudsko nasilje u svojoj radikalnosti ne cilja samo na smrt drugoga, nego na njegovo izvlaščivanje, sadržan u tome da zajednica ne nalazi svoj temelj u životu po sebi, nego u životu ukoliko je postao vlastiti i sopstven.
Uzimajući u obzir duhovno-kulturne i povijesno-političke okolnosti vremena koje je svjedočio, može se ustvrditi da borba protiv različitih povijesnih predodžaba Bosne, koje su duboko ukorijenjene u predrasudama opterećenim imperijalističkim konstrukcijama identiteta drugih, predstavlja jedan od najvažnijih aspekata Sušićevog književnog rada. Roman Uhode, uvjetno rečeno, početak je Sušićevih intelektualnih nastojanja za razrješenjem ideoloških proturječja uzrokovanim disparatnim povijesnim predodžbama koje su oblikovale kompleksnost diskursa o identitetu ljudi iz Bosne. Stoga nas ne treba začuditi konstantna potraga za jedinstvenim povijesnim motivima, likovima, događajima i pričama, kojima Sušićevi romani inače obiluju, u namjeri da se iskažu one karakteristike koje će stajati nasuprot percepcije Bosne od strane drugih. Ovdje nije riječ o povijesnom revizionizmu, već prije o idealiziranju bosanskog čovjeka, koje je uvjetovano težnjom da se njegov identitet konačno sagleda iz posve drugačije perspektive nego što je pružao dotadašnji diskurs koji je suštinski određen stereotipima.
Uhode postaju ishodište Sušićevih promišljanja o identitetu Bosne, što će kasnije u većini njegovih književnih ostvarenja predstavljati glavnu narativnu temu koja će svoj vrhunac dostići u posthumno objavljenom romanu Čudnovato. Naime, u romanu Čudnovato autor se na početku teksta, tačnije u posveti, identificira kao direktni potomak osnivača hamzevijskog reda u Bosni. Njihove političke aspiracije bit će izražene kroz borbu za samostalnost Bosne, koja će tragično završiti progonom i smaknućima gotovo svih pripadnika ovog reda u Osmanskom carstvu. S druge strane, njihovo učenje, praksa i razumijevanje osnovnih načela vjerovanja bit će označeni kao krivovjerje, prvenstveno zbog imanentnog sinkretizma koji će u sebe inkorporirati naslijeđe Crkve bosanske.
Ovo prizivanje tradicije utemeljene u specifičnoj duhovnosti doslovno će zaposjednuti Sušićev književni rad, polazeći od Uhoda, zatim romana Hodža strah, pa sve do njegovog posljednjeg literarnog ostvarenja simboličnog podnaslova Kazivanje o razlici. Osvješćivanje značaja i važnosti kulturne baštine i specifičnosti tradicije kao konstitutivnih elemenata identiteta bosanskog čovjeka otkriva Sušićevu namjeru da se o problematici ovog kulturnog identiteta pokuša govoriti iz perspektive koja neće biti uvjetovana dominantnim pardigmama koje su povijesno oblikovale njegovo određenje.
Kroz epizodu o turskoj uhodi, mladom hafizu koji je imao zadatak da prati i razotkrije Husein-bega Gradaščevića i njegove suradnike u namjeri da ostvare vojnu i političku samostalnost Bosne, Sušić na jedinstven način problematizira pitanje kulturnog identiteta Bošnjaka. Narator je uhoda i stranac, iz njegove perspektive nastoji se ispričati povijest Bosne, te se izbjegava pozicija sveznajućeg naratora što bi Sušiću trebalo priskrbiti objektivnost, povjerenje i simpatije čitalaca, posebno kada je riječ o načinu na koji strukturira lik povijesne ličnosti Husein-bega Gradaščevića, koji će za njega predstavljati idealiziranu paradigmu heroja narodnog ustanka.
Ukratko, ova epizoda prati život turskog uhode u Bosni, neposredno prije početka ustanka koji je predvodio Husein-beg Gradaščević. O životu uhode, političkim i kulturnim prilikama u Bosni, te o ličnosti Gradaščevića saznajemo iz pisama uhode koja su bila upućena Porti. Njegova su pisma detaljni izvještaji o načinu na koji započinje život u Gradačacu, kao mladi imam koji želi ostati neprimjećen, ali temeljno prati sve što se u njegovom okruženju govori o mladom Gradašćeviću i pripremama za ustanak. I ovaj će uhoda stradati upravo zbog ovih pisama, koja će, na njegovo prekasno saznanje, od početka biti presretana i dolaziti pravo na ruke Gradašćeviću preko mreže kontraobavještajnog sistema organiziranog u Gradačcu. Pobuna će biti realizirana, a mladi će hafiz poginuti kao juzbaša u redovima Huseinovih ustanika. Iako se čitaocu na prvi pogled može učiniti kako je težište ove epizode posvećeno životu mladog turskog oficira koji se zbog prirode svog zanimanja suočava s brojnim poteškoćama u novoj sredini, ovaj je lik Sušiću poslužio kao medij putem kojeg će iskazati svoje vlastite stavove o identitetu Bošnjaka, istovremeno problematizirajući koncepte hegemonije i imperijalizma koji će uvjetovati povijesno određenje ovog identiteta. S jedne strane je predstavnik velike sile čiji je prikaz Bosne u suštini utemeljen na predrasudama i sterotipima prvenstveno prouzrokovanim političkim ciljevima osvajača; nasuprot njega, Sušić postavlja ličnost Husein-bega Gradaščevića koji predstavlja ideal bosanskog čovjeka, čija je superiornost intelektualnih, političkih i vojnih sposobnosti posebno naglašena u izvješćima mladog Hafiza: “Husein je kapetan, ali ne turski, nego svoj […] Husein nije polupismeni posjednik koji hrani bandu odmetnika za obračune s istim takvim susjedom. On je Evropljanin koji klanja, i Bošnjak koji mrzi Turke. Husein nije priglup bogatun opterećen strastima uobičajenim u bošnjačke provincijalne vlastele, kao što su posjedovanje i titularna superiornost. Posjed, titule i lični prestiž samo su mu sredstva […] Husein nije despot. Kad prolazi čaršijom, pješice, ljubazno se javi svakom starijem […] Husein između ostalog ima i jedan raf pun austrijskih zbirki zakona i komentara. On čita više nego što se pretpostavlja.”
Ovi navodi mogu biti predmet razmjerno ozbiljne primjedbe koja bi se piscu mogla staviti na teret u vidu optužbe za povijesni revizionizam, pretjerano idealiziranje ili, napose, nacionalni romantizam. Međutim, takvi pothvati koji su unaprijed osuđeni na propast ne izražavaju ciljeve ovog romana, prije je riječ o svojevrsnim sredstvima, koja se mogu i trebaju dovoditi u pitanje, a pomoću kojih se Sušić suprotstavlja kulturnoj hegemoniji i nametnutom povijesnom identitetu čija su ishodišta isključivo povezana s tendencijama koje karakteriziraju imperijalnu kulturu i politiku.
Naizgled paradoksalno, ličnost turskog uhode simbolizira jednu stranu perspektivu o Bosni koja počiva na predrasudama i uvriježenim stavovima proizašlim iz orijentalizma kojeg Edward Said određuje kao političku viziju stvarnosti koja je u svojoj suštini usmjerena na razliku između Zapada i Istoka, u smislu poznatog i stranog, oblikujući tako diskurs zasnovan na relacijama “mi – oni” i “Europa – Orijent”. U ovom kontekstu, Edward Said nas upozorava kako moć velikih imperija ne mijenja samo običaje, kulturu i navike, odnosno sadašnjost, nego ulazi i u prošlost nastojeći da uništi povijest podređenog , tj. podređeni gubi pravo na vlastitu povijest.
Vrhunac Sušićevih intelektualnih napora utjelovljuje epizoda o Hafizu, gdje se pisac na osebujan način razračunava s ovim predstavama i nastojanjima da se Bosna u cijelosti uništi i podredi kulturnoj hegemoniji, postavljajući našeg čovjeka kao kontrapunkt uhodama. Inteligencija, hrabrost, lukavstvo i mudrost atributi su koji krase bosanskog čovjeka, te ujedno predstavljaju sredstvo pisca da iskaže njegov identitet kao suprotnost dominantnoj perspektivi stranca prema kojoj je on iracionalno, primitivno i inferiorno biće koje nije sposobno za bilo kakav intelektualni, duhovni i kulturni napredak, nego jedino treba služiti i ginuti za drugog. Slično kao i u romanu Hodža strah, i ovdje svjedočimo konstruiranju značenja Bosne kao imaginarnog prostora koji je prepoznatljiv jedino u trenucima trpljenja hegemonije iz imperijalističkih centara moći.
U tom kontekstu možemo tumačiti Sušićev odgovor na pitanje ko su Bosanci. Jedina konstanta koju nalazi jest njihova uloga da ginu za drugog, što u konačnici određuje njihov identitet. Iako ovo određenje implicira pesimizam imanentan pokušajima našeg čovjeka da izbjegne tragičnu sudbinu, Sušić u Uhodama ostavlja prostor za jednu novu perspektivu koja će biti utemeljena na znanju, što je posebno naglašeno prilikom opisa Gradašćevića, ali i kod izlaganja ideala kulturnog identiteta Bošnjaka.
Mustafa Sušić, Problem identiteta na primjeru lika mladog hafiza u Gradačcu iz “Uhoda” Derviša Sušića, Diwan br. 57-58