Muška ogorčenost zbog smjelosti književnica da pišu o ženskoj seksualnosti, kao i osuđivanje arapske ženske proze kao “nemoralne“, doživjeli su vrhunac krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Autor: Nedžad Smailagić
U Libanu je 1963. godine zabranjena knjiga Layle Baalbaki “Svemirski brod nježnosti ka Mjesecu“. Zbog ovog djela, koje je zapravo zbirka kratkih priča, književnica je izvedena i pred sud. O ovom slučaju novinarka Mona Kouri napisala je tekst, a potom je i intervjuisala libansku spisateljicu.
Postoje knjige koje ne traže samo čitaoca, već izazivaju svijet oko sebe. I postoje sudovi koji ne sude samo ljudima, već i rečenicama. Godine 1965. magazin “Jeune Afrique“ zabilježio je upravo takav sudar – priču o ženi koju su prozvali “arapskom ledi Chatterley“, u sjenci romana “Ljubavnik ledi Chatterley“. Tamo gdje se ljubav pretvara u optužbu, a književni tekst u dokaz, nastaje priča koja prevazilazi granice književnosti.
Uprkos reputaciji jedne od najsmjelijih libanonskih spisateljica na vrhuncu karijere, smrt Layle Baalbaki 21. oktobra 2023. godine prošla je bez mnogo medijske pažnje. Iako je njena smrt šokirala arapski književni svijet, to nije bilo potpuno iznenađenje, s obzirom na to da se novinarka i spisateljica još od šezdesetih godina povukla iz centra javne pažnje.
Baalbaki je bila prva Libanka kojoj je suđeno zbog “povređivanja javnog reda i mira“ zbog njene zbirke kratkih priča “Svemirski brod nježnosti do Mjeseca“ iz 1963. godine. Život rahmetli spisateljice ostao je obavijen velom misterije otkako se udaljila od književne fikcije, a još više nakon njene smrti.
Dok se mnogi danas prisjećaju utjecaja njenih djela, drugi s jednakim žarom pokušavaju odgonetnuti razloge njenog povlačenja iz književnosti. Zašto je Layla Baalbaki prestala pisati? Da li je iza sebe ostavila bilješke ili memoare o svom životu? Bez same spisateljice koja bi mogla potvrditi ili demantovati različite pretpostavke, odgovori na ova pitanja ostaju u domenu nagađanja.
Layla Baalbaki rođena je u porodici šiitskog porijekla, između 1934. i 1936. godine, u libanskom selu Houmin al-Tahta, u regiji Nabatieh na jugu Libana. Rano obrazovanje stekla je u javnoj školi u naselju Ain al-Mreisseh i Islamskom koledžu Al-Makassed u Bejrutu. Kasnije je nastavila studije na Univerzitetu Saint Joseph, ali ih nije završila.
Baalbaki je počela pisati sa svega 14 godina, a književni talenat nije bio nepoznat u njenoj porodici. Njen otac Ali al-Hajj al-Baalbaki bio je pjesnik zajala koji je objavio nekoliko zbirki, među kojima su “Osmijeh zore“ i “Pustinjski šator“, kao i knjigu “Pustinjska slava od Arapa pustinje“.
Između 1957. i 1959. godine Baalbaki je radila kao sekretarica u libanskom parlamentu. Sa samo 22 godine objavila je svoj prvi roman “Ja živim“ (1958), koji je ubrzo stekao priznanje kritike u libanskim književnim krugovima, ali i izvan Libana. Francuski prijevod romana objavio je Michel Barbot kod izdavačke kuće Seuil 1961. godine.
Kroz svoju smjelu heroinu Linu Fayyad, koju su pojedini kritičari opisivali kao antijunakinju, Baalbaki se nije ustručavala otvoreno kritikovati libansko društvo i njegove patrijarhalne i tradicionalne obrasce. Njena književnost koristila je jednostavan i živ jezik, ali je istovremeno otvarala pitanja koja su u tadašnjem arapskom društvu bila gotovo tabu.
Prema riječima Paula Shaoula, autora knjige “Nezavisna Arabija“, Baalbaki se “borila u bitci pobune protiv muževnosti, zastarjelih običaja i tradicija, ali jednostavnim, živim jezikom“.
Njen roman učvrstio je Laylu Baalbaki kao jednu od pionirki razvoja modernog arapskog feminističkog romana. Njeno pisanje značajno je proširilo granice ovog književnog žanra i inspirisalo generacije spisateljica koje su došle nakon nje.
Palestinska aktivistica i pjesnikinja Hanan Awwad pripisuje Baalbakinom pisanju zasluge za pokretanje „prvog revolucionarnog feminističkog pokreta u arapskoj književnosti“.
Istovremeno, libanska autorica Hanan al-Shaykh i sirijska romanopiskinja Colette Khoury smatrale su roman “Ja živim“ važnim književnim modelom. Prema Maru Pabón iz online časopisa Kohl Journal, bez presedana koji je postavila Baalbaki svojim romanom “Ja živim“, djela poput romana “Otvorena vrata“ (1960) egipatske književnice Latife al-Zayat vjerovatno ne bi zauzimala mjesto koje danas imaju na književnim listama.
Priča o Layli Baalbaki tako ostaje priča o književnosti koja je odbila šutjeti. U vremenu kada su ženska sloboda, seksualnost i pravo žene da govori vlastitim glasom bili predmet osude, njen književni rad otvorio je prostor za pitanja koja su dugo bila potiskivana.
Njeno djelo danas se može posmatrati kao važan dio historije modernog arapskog feminizma i književnosti – ali i kao podsjetnik na cijenu koju su pojedine autorice morale platiti kada su odlučile pisati o svijetu izvan granica koje im je društvo nametnulo.