Govoreći o važnosti melodije u pjesmi, Josif Brodski je rekao da su biografije pjesnika kao biografije ptica – “prepoznaju se po melodiji”. Primjenjivo je to odlično zapažanje i na zbirku Rekonekcija Jasmine Luboder Leković, ali u malo izmijenjenom ključu simboličkog razumijevanja i otkrivanja heterogenih pojmova i kompleksnih semantičkih elemenata.
Piše: Petar V. Arbutina
Naslov prvog ciklusa u ovoj obimom nevelikoj zbirci – “Trideset lica Simurga” – značajno otvara prostore mitološkim refleksijama i svemu što ovo fantastično biće mitraističke mitologije (s glavom lava i tijelom pauna) predstavlja: od lica Boga u klasičnom djelu perzijske književnosti Govor ptica Feridudina Muhammeda Atara, ispjevanom 1177. godine, do refleksija i preobražaja u Firdusijevoj (Abu al-Kasim Mensur) poemi Šahname (Knjiga kraljeva). Ovako objedinjeni mitološki citati predstavljaju samo polaznu tačku u pretvaranju pjesničke tradicije u izazov modernog konteksta pjevanja, postajući oslonac namjernih značenja i brižljivo koncipiranih poetskih poentiranja.
Ali svakako da pjesnikinja ovdje nije htjela samo pokazati svoje poznavanje stare perzijske književnosti, drevnih znanja i mističkih obasjanja – naprotiv. Govor ptica (i Simurg je na neki način ptica!) jedno je od najvažnijih djela i mističko-književni postament sufizma. Kao što su mitraistički kultovi značajno oblikovali srednjovjekovno kršćanstvo, tako je i sufizam oblikovao dubinsko osjećanje svijeta u islamskom (i ne samo islamskom!) svijetu i dinamiku duhovnih izazova. Religije su to kasnije zaogrnule konfesionalnim velovima, a pjesnici – barem oni s neophodnim talentom i poetskom hrabrošću, poput Jasmine Luboder Leković – otvorili su prostore značenjima i senzibilitetu koji upravo kroz unutrašnje spoznaje i ljubav pronalazi lice Boga, ali i egzistencijalne pukotine na njegovoj najvažnijoj i najvećoj tvorevini – čovjeku.
Upravo zato su i pjesme u ovoj zbirci svedene na nivo gnomskog detalja, gotovo na upečatljiv amblem, poentu smisla. Individualna i kolektivna tragika i ljubav kao oblikotvorne konstante ljudske drame ne trpe praznoslovlje i razlivene opise suvišnog sentimenta. Samim tim Rekonekcija nije samo način – to je proces svedene verbalne apologetike i vrijednosnih sudova na nebeskim i božanskim hijerarhijskim skalama. Ova pjesnikinja, vlastitom discipliniranošću, uspijeva uspostaviti metaforičke žaoke jasno usmjerene imaginativnosti, upravo na tragu pomenutih hijerarhija.
U drugom pjevanju “Mnemosinine i Hipnosove djece”, s jasnim otklonom ka antičkim izvornicima postavljenim u polemički međuodnos s pjesničkim iskustvom, vidljivi su putevi analitičkih prodiranja ispod naslaga pojavnog i konvencionalnog. Antički izvornici i pažljivo odabrani citati transformišu se u skeptične meditacije i melanholične refleksije, nastavljajući se na već unaprijed uspostavljene tematske niti. Svakako treba naglasiti da pjesme u ovom ciklusu imaju otvorenu perspektivu kraja – retorička energija i skepticizam u odnosu na konačno stvaraju prostor za finalnu eksklamaciju.
Očigledno je da je autorica sklona ovoj vrsti citata. Karakteristično je da se u pjesmi u sljedećem ciklusu (“Zeman bez naslova”), u kontekstu razgovora, pojavljuju Platon i Rumi (pjesma “Molitva iz pukotine”) – dva učitelja različitih filozofskih pogleda na svijet. Taj intrigantan međuodnos i provokativnost imaginativnog dijaloga oslikava pjesnikinjinu potrebu da se antičke refleksije prošire drugim manje ili više kompatibilnim citatima.
No, svakako dovoljno valjanih razloga za ovakve slike i poetski oblikovane intrige možemo naći upravo u posljednjem ciklusu koji zaokružuje čitavu zbirku – u procesu kada sudbinsko, zavičajno i tradicionalno pjesničkog subjekta dobija pravu oblikotvornu dimenziju i intenzitet pjesničke slike. Jer u paraboli od modernog do tradicionalnog identiteta pjesama nalazimo osnovnu dramatsku nit ove pjesnikinje. Ona odlično razumije i veoma uspješno transponira u međuodnos simbola i slike, drevne priče i poetski detalj, udes i nemir čovjeka u odnosu na nepremostive prepreke između stereotipnog i iskonskog, te permanentnu želju da se dokučuju sopstvo i intima, da se dosegne nepatvoреnost i nasluti esencijalnost.
Svakako nije suvišno na kraju ovog kratkog osvrta apostrofirati i posebno naglasiti versifikacijsku umješnost i vještinu ove pjesnikinje, konciznost i potrebu da se u rekonekcijama smisla dođe do univerzalnijih značenja koja uvelike nadilaze lično iskustvo i tipičnu – posebno za pjesnike mlađe i srednje generacije – potrebu za ličnim ispovijedanjima i transformacijama kolokvijalnih značenja u univerzalne simbole, što uglavnom nije uspješan proces. Jasmina Luboder Leković uspjela je izbjeći zamke rasplinute generacijske slikovnosti i modernosti po svaku cijenu te na veoma originalan način stvoriti značajan broj pjesama trajne vrijednosti.