Naslov zbirke Mamihlapinatapai preuzet je iz jezika plemena Jemana s Ognjene zemlje i označava “pogled između dvoje ljudi od kojih oboje žele da onaj drugi započne nešto što oboje žele, ali niko ne preuzima inicijativu“. Ova gotovo neprevodiva riječ sažima suptilnu nijansu ljudske neodlučnosti i intimnog čekanja – i upravo u tom značenju ogleda se osnovna nit čitave poetske strukture zbirke Sehade Baždarević.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Baždarevićeva ne bira ovaj pojam slučajno – njime ne otvara samo prostor značenja, već i prostor tišine. To je poezija sa one strane izgovorenog, poezija između riječi, gdje najviše govori ono što nije rečeno. Od prvih stihova zbirka uvodi čitaoca u osjećaj unutrašnje napetosti – sukob između misli i osjećaja, između želje i izraza. Poetski subjekt često se ogleda u sopstvenom odrazu, ne očekujući odgovore, već vraćajući pitanja.
U tom misaonom okviru, Mamihlapinatapai postaje temeljna metafora čitave zbirke. Svaka pjesma deluje kao oprezni pokušaj da se dotakne dubina postojanja, kao da bi svaka riječ mogla narušiti krhku ravnotežu između bića i svijeta. U toj tišini i misaonoj zgusnutosti osjeća se diskretni, ali snažan uticaj poezije Enesa Halilovića – ne kao imitacija, već kao dijalog. Baždarevićeva preuzima Halilovićevu misaonu disciplinu, osjećaj za jezičku ekonomiju i simboličku dubinu, ali ih transponuje u sopstveni glas – glas koji često dolazi iz alter-ega, iz unutrašnjih komora tjeskobe i samopropitivanja.
Zbirka time postaje prostor ispovijesti, ali i prostor unutrašnjeg sukoba. Identitet ovdje nije dat – on se ispituje, prelama, sastavlja i rastavlja. Upravo ta napetost između govora i ćutanja čini ovu zbirku izuzetno vrijednim poetskim dokumentom jedne lične borbe, misaone zrelosti i emotivne autentičnosti.
Pjesma “Nostalgija za sopstvom“ uvodi čitaoca u fragmentarno seciranje ličnosti. Kroz niz kratkih, gotovo esejističkih fragmenata, pjesničko biće je raslojeno pojmovima poput “ars poetika“, “groteska“ i “duh i duša“. Završni stih “Arabeska jastva“ sažima pjesmu, prikazujući unutrašnje biće kao ornamentalnu, kompleksnu strukturu skrivenu u nutrini čovjeka.
Pjesma “Oružju, oruđe, sredstvom“ posebno se izdvaja svojom emocionalnom snagom: Tupim nožem, istupljenim rezanjem duše, gulim zrelu jabuku: zelenu! Ovaj stih metaforički predstavlja ličnu bol i proces unutrašnje transformacije. Završni stihovi jasno potvrđuju moć poezije kao sredstva iscjeljenja: Samo, ovaj put, umetnik sam: Ja. Svoja. Kod koje je.
U pjesmi “Kontrast“, autorka koristi simbole crnog bora i crnog mrava kako bi istražila dualitete egzistencije. Stih “Crni bor samom sebi ne miriše, kad zbog nas prestane da diše“ upućuje na ekološku neodgovornost, dok stih “Mrav samom sebi previja rane, dok bol ne prestane“ naglašava potrebu za solidarnošću. Ovdje se gradi poetska filozofija međuzavisnosti pojedinca i zajednice, sa snažnim etičkim nabojem.
Pjesma “Utopist i usamljenik“ postavlja egzistencijalna pitanja kroz stih: Naša sintaksa apstrahovana je pojmom život. Tu smo, a do kad, da li je to izvesno u oba slučaja? Ovo je poetski poziv na razmišljanje o trajanju, smislu i prolaznosti.
Posebno mjesto u zbirci zauzima pjesma “Mrak“, jedan od najjačih poetskih trenutaka zbirke. Metafora bola izražena je upečatljivo: Tada sam shvatila da salinitet diktira količina bola. Bol ovdje dobija gotovo fizičku dimenziju – mjerljivost kroz salinitet simbolizira dubinu ličnog gubitka.
Sažeta pjesma “Demant“ aforistički izražava dileme savremenog čovjeka:
Najbolje vreme za poeziju, najgore vreme za opsesiju. U četiri stiha, pjesnikinja sažima paradokse savremenog postojanja.
Zbirka Mamihlapinatapai predstavlja ambiciozan pokušaj zadiranja u dubine unutrašnjeg bića. Međutim, s obzirom na tematsku širinu, bilo bi korisno razdvojiti pjesme u dvije cjeline – jednu posvećenu introspektivnim i ličnim temama, a drugu univerzalnijim, društveno-filozofskim pitanjima. To bi dodatno osnažilo strukturu zbirke i istaklo tematsku dosljednost.
Takođe, pojedine pjesme poput “List-Am“, “Ćirilica“ i “Meta“ pokazuju potrebu za dodatnim stilskim oblikovanjem. U njima se osjeća mladalačka eksperimentalnost, što svjedoči o hrabrosti u izrazu, ali i o potencijalu za buduće pjesničko sazrijevanje.
Uprkos tome, Sehada Baždarević već u svom prvom pjesničkom djelu pokazuje ozbiljan talenat, izražajnu svježinu i autentičnost emocija. Mamihlapinatapai otkriva prepoznatljiv poetski glas koji obećava mnogo. Baždarevićeva posjeduje intuiciju, osjećaj za jezičke nijanse i dar za preciznu metaforu – a to je već ozbiljan poetski kapital. Nema sumnje da će njena buduća djela još snažnije oblikovati njenu poetsku putanju i potvrditi je kao jedno od značajnijih imena savremene poezije u regionu.