Postoje umjetnici koji slikaju što vide. I postoje oni koji slikaju što osjećaju. A onda su tu rijetki – poput Medžida Fakića – koji slikaju što pamte, što nose u sebi kao neprolaznu svjetlost zavičaja.
Piše: Nedžad Smailagić
Rođen 1960. godine u Tutinu, ovaj istaknuti sandžački akademski slikar već decenijama gradi vizuelnu arhivu Sandžaka. Ne onu hladnu, muzejsku, već živu – prožetu toplinom mahala, tišinom Pešterske visoravni i dostojanstvom žena koje su generacijama čuvale duh svog naroda.
Postoji gorčina koja prati mnoge umjetnike — ona se zove neprepoznatost u sopstvenoj avliji. Medžid Fakić pozna taj ukus dobro. Dugo je u svojoj lokalnoj sredini, a i u cijelom Sandžaku, nosio teret nepriznatog umjetničkog stvaraoca. Dok je svojim slikama osvajao galerije izvan zavičaja, kod kuće je, paradoksalno, ostajao u sjeni. Kao što to često biva, tek kada je potvrdio svoj talenat van svoje avlije, tiho su ga počeli priznavati i oni koji su ga dotad prešućivali.
Bošnjačko nacionalno vijeće, koje bi po svojoj misiji trebalo biti dom svim bošnjačkim stvaraocima, dugi niz godina za njega je bilo zatvoreno. To što možda nije bio na političkoj liniji vladajuće stranke u Vijeću, bilo je dovoljno da Fakić ne bude prepoznat kao istaknuti umjetnik, pa čak ni pozivan u instituciju koja bi trebala baštiniti kulturu njegovog naroda. Tek posljednjih godina dolazi do preokreta — Vijeće ga priznaje i povjerava mu vođenje Sjeničke likovne kolonije, čime se barem djelimično ispravlja dugogodišnja nepravda.
U rodnom Tutinu, međutim, Fakić je dugo bio poznatiji kao uspješan privrednik u oblasti proizvodnje namještaja nego kao slikar evropskog i balkanskog renomea. Ironija sudbine: čovjek koji je gravidio ljepotu na platnu, poznatiji je bio po kaučima i klub garniturama nego po slikama koje nose dušu cijelog jednog podneblja.
No, on je, svojstveno istinskim umjetnicima, tiho ronio brijeg, vjeran svom radu i stvaralaštvu. Nije tražio aplauz. Nije čekao priznanje. Nije moljakao za pozornost. Radio je. Stvarao. Čuvao. I na kraju, kao što to biva sa svim istinskim vrijednostima — dočekao je svoje vrijeme. Medžid Fakić je konačno doživio da i u svojoj avliji bude priznat kao umjetnički velikan.
Kada boja govori umjesto riječi
Fakićeva paleta nije slučajna. Oker, smeđa, siva, zlatna – to su nijanse vremena, zemlje i sjećanja. Njegove boje ne govore glasno, ne zavode – one šapću. Traže da im se priđe polako, sa poštovanjem, kao što se ulazi u staru kuću pune priča.
Svjetlost u njegovim slikama ne dolazi sa prozora. Dolazi iznutra. Iz samog bića figure, iz kamena kula, iz zavoja mahrama. To je svjetlost koja ne osvjetljava – nego otkriva.
I tu leži čarolija. Fakić ne slika pejzaž – on slika osjećaj prostora. Ne portretira ženu – nego prikazuje snagu, čednost, postojanost. Svaka figura na njegovom platnu nosi priču koja se ne ispriča do kraja, već se osjeća, kao miris dima iz bakrača ili zvuk ezana nad brdom.
Žena kao stubina identiteta
U središtu Fakićevog opusa nalazi se žena. Ne kao ukras, ne kao lik iz folklorne romantike. Nego kao simbol – tih, ali nepokolebljiv.
Ona stoji u avliji. Sjedi kraj prozora. Nosi tradicionalnu odjeću. Ali u njenom pogledu nema podložnosti – tu je dostojanstvo vjekova. U njenoj tišini živi otpor vremenu koje sve briše.
Fakić ženu ne idealizuje. On je vraća – tamo gdje joj je mjesto. U centar kolektivnog pamćenja, kao stubinu identiteta koji se ne ruši.
Pešter kao duhovni pejzaž
Pešterska visoravan nije samo geografija. Za Fakića, to je stanje duha. Beskrajni horizonti, tišina koja miri i opominje, svjetlost koja se preliva kroz magle kao da dolazi iz nekog drugog svijeta.
Kada slika Pešter, Fakić ne insistira na detaljima. Njegovo oko traži bit – ono što čini da čovjek odavde bude onakav kakav jeste: staloži, izdržljiv, ukorijenjen.
I baš tu dolazimo do srži njegovog stvaralaštva. Fakićeve slike nisu dokumentacija. One su meditacija. Prostor u kojem se prošlost i sadašnjost ne sukobljavaju, nego postaju jedno.
Umjetnik sa misijom
Medžid Fakić nije samo slikar – on je čuvar. Čuvar tradicije koja nestaje, boja koje blijede, priča koje se zaboravljaju.
Kao predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Tutin (ULUT), organizuje izložbe, kolonije, radionice. Pokreće projekte poput monografije “Od mahale do šehera”, u kojoj se dokumentuje kulturni i umjetnički razvoj Tutina. Ulaže u mlade umjetnike, jer zna da umjetnost nije individualni trijumf – to je zajednički angažman.
Njegovo djelovanje nadilazi atelje. Fakić vidi kulturu kao oblik otpora – ne bučnog, vojničkog, već tihog, trajnog. Onoga koji ostaje kad svi govori utihnu.
Izložbe koje ostavljaju trag
Fakićeva djela putovala su širom regiona i dalje. Od Galerije “Preporod” u Sarajevu do Međunarodne likovne kolonije u Češmeu (Turska), njegov rukopis prepoznat je i cijenjen.
Posebno se ističe izložba u Galeriji “Sinagoga” u Zenici, gdje je 2025. predstavljena retrospektivna postavka. Tamo su posjetioci mogli vidjeti kako se tokom decenija razvijao njegov izraz – ali i koliko je ostao dosljedan samome sebi.
Nagrada Udruženja likovnih umjetnika BiH (ULUBiH) za sliku Tegoba samo je potvrda onoga što kritika odavno zna: Fakić nije lokalni fenomen. On je umjetnik univerzalne poetike, ukorijenjene u konkretnom tlu.
Molitva u boji
“Slika mora nositi istinu onoga ko je slikao, ne samo ono što je vidio očima, nego i ono što je osjetio dušom.”
— Medžid Fakić
Ova rečenica sažima cijelu njegovu filozofiju. Fakić ne vjeruje u umjetnost zarad umjetnosti. Za njega, platno je prostor iskrenosti. Ako na njemu nema duše, nema ni slike – ostaje samo boja na površini.
Njegova djela traže mir, tišinu, učešće. Ne možete ih “pogledati” – morate ih doživjeti. Kao što ne možete samo vidjeti planinu – morate stati pred njom i osjetiti njenu prisutnost.
U tom smislu, Fakićevo slikarstvo je zaista molitva. Ne verbalizam, ne ritual – nego duboko, intimno obraćanje biću stvari. Pokušaj da se u boji zaustavi ono što vrijeme odnosi.
Kritička refleksija: Glas struke
Likovna kritika prepoznala je u Fakićevom radu autentičnu viziju prostora i vremena. Redžep Nikšić, umjetnik i renomirani analitičar likovne scene, ističe:
“Slikarstvo Medžida Fakića protkano je autentičnim ambijentom sandžačkih gradova – sokaka, kapija, duvara i brojnih motiva koji se nižu u njegovim djelima kao višestoljetni životni put.”
Prema Nikšiću, Fakićevo stvaralaštvo „u sebi nosi emotivnu i kulturnu mapu Sandžaka, koju autor pretače u likovni jezik univerzalne vrijednosti”. Vremenska dimenzija Fakićeve slike je, kako dalje obrazlaže, interaktivna i fluidna – ona oscilira između prošlosti i sadašnjosti:
“Počinje od najranijih zapisa na našim prostorima, a završava u današnjem trenutku, uvijek povezujući kontinuitet i promjenu.”
U tom spoju, Fakić “kombinuje elemente osmanske arhitekture, zaboravljene predmete, spise i avlije sa jakim emotivnim nabojem slikarske ekspresije, rafinisane intelektualnim geslom”.
Dualizam intime i tenzije
“U djelima Medžida Fakića dominantan je osjećaj intime i likovne harmonije, koji paralelno koegzistiraju s emotivnom tenzijom i sociološkim zagonetkama”, navodi Nikšić. Upravo u toj napetosti između ličnog i kolektivnog, introspektivnog i socijalnog, rađa se ono što autor naziva „snažnim umjetničkim dualizmom”.
Nikšić dalje ističe da Fakićeva djela razotkrivaju „stalnu vezu prošlosti i sadašnjosti”, pozivajući nas da prepoznamo “momente u kojima i danas obitavamo” i da razumijemo „važnost nezaborava”. Sadržajni koncept njegovih slika, dodaje, “ostavlja posmatraču mogućnost da vlastitom imaginacijom dopuni doživljaj djela, čime se ostvaruje interaktivni odnos između umjetnika i publike”.
Virtuoznost i humanost
Sa likovne strane, Nikšić prepoznaje “lahkoću slikarskog gesta iskusnog virtuoza”. Kompozicijski i ritmički planovi Fakićevih slika, prema njegovim riječima, “uvode nas u uzbudljivi unutrašnji svijet djela, u kojem crtački pristup ponekad dominira i daje pečat vremenske dimenzije”.
Posebno naglašava prisustvo ljudskih figura, “koje nas vode ka humanoj i emotivnoj esenciji”. Portreti figura su, piše Nikšić, „emotivni refleksi autora – one nijemo komuniciraju s nama, otkrivajući blagi šapat misli”. U slici “Astrolab”, ističe on, “figure ulaze u dijalog s predmetima koji nose mistično značenje i pozivaju nas da promišljamo o vremenu, prostoru i duhovnosti”.
Na kraju, Nikšić zaključuje:
“Intenzitet boje kod Fakića je taktički besprijekorno određen, ponekad blistavo zvučan i oplemenjujući. Valeri su organizovani s osjećajem za mjeru i dubinu, pozivajući posmatrača da mistično utone u svijet čarolije, izvan vremenskih okvira.”
Korijeni koji drže stablo
U vremenu kada se granice brišu i sve postaje globalno, lako je zaboraviti odakle dolazimo. Lakše je skrenuti pogled od tradicije, proglasiti je teretom.
Ali Fakić nas podsjeća: bez korijena nema stabla. Bez stabla nema sjene. A bez sjene, nema ni odmora za one koji dolaze poslije nas.
Njegova umjetnost nije nostalgija – to je odgovornost. Svjesnost da ono što danas stvorimo ili sačuvamo, određuje koliko će budućnost biti bogata ili pusta.
Izvor: Sandzacke.rs