Na današnji dan prije tačno 54 godine, 14. jula 1971. godine, na bolji svijet preselio je Mehmedalija Mak Dizdar, jedan od najznačajnijih pjesnika u historiji Bosne i Hercegovine. Njegovo pjesništvo, protkano duhom srednjovjekovne Bosne, mistikom, stećcima i dubokim filozofskim promišljanjima, ostavilo je neizbrisiv trag u književnosti našeg podneblja.
Makovo stvaralaštvo, oličeno ponajviše u zbirkama Kameni spavač i Modra rijeka, nije samo književni vrhunac 20. vijeka u BiH – ono je i duhovna osovina bosanske umjetničke svijesti, duboko ukorijenjena u naslijeđu stećaka, bogumilske simbolike i jeziku predaka. Njegov portret danas krasi novčanicu od deset konvertibilnih maraka, ali ono što ostaje važnije od ikakve materijalne potvrde jeste duhovna težina i naslijeđe koje je ostavio.
Mak, kao i njegov brat Hamid, za vrijeme Drugog svjetskog rata djeluje u ilegali, bez ikakvih očekivanja za povlastice. Njihova majka Nezira, nesalomive volje, pokušava otići u partizane i dati vlastiti doprinos borbi, sve dok ih tragedija ne pogodi. Ustaški agenti, ne mogavši uhapsiti Maka i Hamida, odvode njihovu majku i sestru Refiku u Jasenovac, u smrt. Njihov brat Esad, berberin s dubrovačkog Straduna, biva uhapšen i teško mučen, te ostaje trajni duševni bolesnik.
Nakon rata, Mak kao novinar “Oslobođenja“ piše strastvene tekstove iz zabačenih sela i gradilišta, dajući doprinos obnovi zemlje. Kasnije postaje urednik TANJUG-a za BiH, ali ga politička milost zaobilazi – ne ide u diplomatiju, nego dobiva zadatak da osnuje izdavačko preduzeće “Seljačka knjiga“, koja prerasta u “Narodnu prosvjetu“. Pod njegovim i rukovodstvom Mustafe Zirića, ta kuća postaje najprogresivniji izdavač u Jugoslaviji ali vlasti 1959. godine nasilno ugase „Narodnu prosvjetu“a Maka ostavljaju bez posla.
Duboko razočaran sistemom koji je pomagao graditi, Dizdar vraća partijsku knjižicu i ostaje bez stalnog zaposlenja do kraja života. Iako ga Goli otok mimoilazi, njegov brat Hamid i brojni prijatelji nisu imali tu sreću.
Objavljivanjem zbirke Kameni spavač 1966. godine, Mak izaziva pravu književnu i filozofsku eksploziju. Kritika je zbunjena – to je poezija kakva se nikada prije nije čula na ovim prostorima. Godinu dana kasnije, Muhamed Filipović objavljuje kultnu studiju „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“. Njegova pitanja odjekuju poput jeke u praznini jugoslavenskog jednoumlja. Za mnoge je sama ideja bosanskog duha heretička – ako se prizna posebnost bosanske književnosti, hoće li doći i zahtjevi za bosanskim jezikom, bosanskom nacijom?
Filipović biva izbačen iz Saveza komunista, a partijska ćelija na fakultetu – raspuštena. Slična reakcija izazivaju i Stari bosanski epitafi (1961) i Stari bosanski tekstovi (1963), u kojima Dizdar bez konsultacije s “nadležnima“ predstavlja autentični bosanski jezički i kulturni identitet.
Dizdarova djela i naslijeđe, uprkos njihovoj jasno bosanskoj suštini, već decenijama su predmet pokušaja kulturnog prisvajanja. Tako je 2021. u Zagrebu objavljen zbornik s naslovom “Mak Dizdar hrvatski (i bosansko-hercegovački) književnik”. Hrvatski književni povjesničari poput Đure Vidmarovića tvrde kako je Mak navodno za života svoju književnost smatrao dijelom hrvatske kulture – bez ikakvog pisanog dokaza.
Međutim, jedina moguća dvojnost njegovog identiteta jeste ona između „bosanskohercegovački“ (po teritoriju i sadržaju) i „bošnjački“ (po etničkoj pripadnosti). Ako su, kako neki kažu, Srbi mogli proglasiti Derviš i smrt srpskim romanom – roman koji počinje s bismilom – onda valjda niko ne može osporiti Hrvatima pravo da u Kamenom spavaču prespavaju svaki stih. Ali – svaki stih je Bosna.
Ipak, takvi stavovi nisu izuzetak. Kolinda Grabar-Kitarović, bivša predsjednica Hrvatske, na dodjeli nagrade “Isa-beg Ishaković“ u Sarajevu, nazvala je Maka Dizdara hrvatskim piscem. Bez obzira na takve tvrdnje, ne postoji nijedan dokument u kojem bi se Dizdar samoodredio kao hrvatski književnik. Da se nije nikada javno tome ni usprotivio, vjerojatno govori više o političkom kontekstu njegovog vremena nego o stvarnoj identitetskoj pripadnosti.
Hrvatski književnik Ivan Aralica, inače često percipiran kao nacionalni bard, odbio je tvrdnju da je Mak hrvatski pjesnik. U intervjuu za časopis Dom i svijet, rekao je: “On je za života izrazio želju da bude domicilan u hrvatskoj književnosti u vrijeme kad službeno nije postojala ni bošnjačka nacija ni bošnjačka književnost… Ali sada, kad postoji bošnjačka nacija i književnost, bilo bi razumno da se nađe u kulturi koju je gradio.”
Profesor Fahrudin Rizvanbegović, koji je još 1968. diplomirao u Zagrebu s temom Mak Dizdar – bosanski pjesnik, sjeća se da mu je Mak lično rekao: “Nikada nisam rekao da sam hrvatski pisac. A ni da nisam.” Na pitanje ko je onda, odgovorio je jednostavno: “Ja sam ti Dobri Bošnjanin.”
Rodni list Mehmedalije Dizdara, pronađen u arhivu Islamske zajednice, samo potvrđuje ono što je Mak bio – Bošnjak, bosanski pjesnik, Dobri Bošnjanin.
Izvor: Bosna.hr