Među mladim stvaraocima koji ostavljaju značajan trag na književnoj sceni izdvaja se Tarik Idrizović, maturant bjelopoljske Gimnazije “Miloje Dobrašinović”. Ovaj talentovani učenik, višestruki laureat prestižnih književnih takmičenja u Crnoj Gori i regionu, svojim stvaralaštvom pokazuje izuzetnu zrelost i duboko razumijevanje književne umjetnosti.
Put ka pisanju započeo je na nesvakidašnji način – u šestom razredu osnovne škole, tokom analize Andrićeve pripovijetke “Knjiga”. “Od tog trenutka strast je samo jačala, kako to i biva sa umjetnošću, jednom kada osvoji vaš um, nikada vas ne napušta”, prisjeća se Tarik trenutka koji je označio početak njegove književne pustolovine.
Govoreći o izvorima inspiracije, mladi pisac ističe da su ljudi i njihovi međusobni odnosi njegova primarna inspiracija, mada priznaje da u posljednje vrijeme sve više prostora u svojim djelima daje ličnim iskustvima. “Čovjek kao unikatna kreacija, kao sistem u kojem svaki djelić ima svoju funkciju, odličan je motiv za pisanje”, objašnjava Idrizović za Portal VBP.
Svoj književni stil karakteriše težnjom ka realizmu i autentičnosti. “U svojim djelima težim da zadržim preciznost i vjerodostojnost. Pokušavam da pobjegnem od idealizovanja i svijet prikažem onakvim kakav zaista jeste”, ističe on. Posebnu pažnju posvećuje društvenom kontekstu i psihološkim stanjima likova, što se jasno ogleda u njegovim nagrađivanim djelima “On”, “Leptir” i “Nebeski svod”.
Na njegovo književno sazrijevanje značajan uticaj imala su djela velikana svjetske književnosti. Među njima posebno mjesto zauzimaju “Stepski vuk” Hermana Hesea, “Stakleno zvono” Silvije Plat, “Stranac” Alberta Kamija, “Maštarije” Horhea Luisa Borhesa, “Preobražaj” Franca Kafke, a posebno stvaralaštvo Tomasa Mana, naročito roman “Budenbrokovi”.
O stanju savremene književnosti, Idrizović ima zrelo i optimistično viđenje: “Književnost je poriv, krik, odjek, odsustvo ravnodušnosti svih onih koji osjećaju život, a ne onih koji ga samo žive, da bi ga preživjeli. I kao takva ona će postojati i danas, i sjutra, a postojala je i juče. Živa riječ, stvaralačka energija prosto nikada ne mogu nestati.”
Posebno je značajan njegov odnos prema kritici, koji pokazuje zrelost neuobičajenu za njegove godine. “Kritike od ljudi koji posjeduju više znanja od mene su uvijek dobrodošle. Mi, mladi pisci, često smo subjektivni, i onda zaista i ono najmanje usmjerenje kako treba, odnosno ne treba, može mnogo da nam znači”, kaže Idrizović, dodajući da je važno pustiti priču da “odleži” prije konačne analize.
Za kraj, Idrizović dijeli svoje viđenje suštine umjetničkog stvaralaštva: “Svaki umjetnik u svojim radovima ostavlja dio sebe, svoje ličnosti, djelića života… Biti umjetnik znači biti vječito iskren. Kreativni zanos je onaj momenat koji svaki stvaralac cijeni i pokušava da iskoristi na najbolji mogući način.”
Svojim promišljenim pristupom književnosti i stvaralaštvu, Tarik Idrizović najavljuje se kao glas nove generacije pisaca koji će, vjerujemo, ostaviti značajan trag u književnosti našeg regiona.