Nakon mudrih Bajki za odrasle, imao sam zadovoljstvo čitati i ciklus pjesama Jasmine Luboder Leković. Poezija se čita drugačije od ostalih književnih vrsta – ništa ne može privući čitaoca na prvi pogled kao stih, od kojeg očekujemo mnogo. Ako nam se učini prepoznatljivim i pitkim, često ga brzopleto pročitamo do kraja. No, postoje i pjesme kojima se vraćamo, na drugo i treće čitanje, ponekad i s olovkom u ruci. Jer riječ je čudo, a u stihu naročito.
Piše: Murat Baltić, književnik
Jasminine pjesme pripadaju upravo toj vrsti – onima kojima se vraćamo. Njeni stihovi satkani su od snažnih, zgusnutih metafora kroz koje se ne može proći praznim hodom. One čitaoca promišljeno i emotivno vezuju za sebe neobičnim, pitomim sentimentom modrih boja Hajle i tokovima njenih rječica i Ibra iz zavičaja – koji je mnogo više od pukog predjela ili sjećanja na djetinjstvo.
U tim pjesmama djeca, odrasli i sama pjesnikinja izmještaju se u nove prostore života, ispunjene tajnama i sjećanjima – onima koja smo potisnuli ili izgubili, a koja nam se ovdje iznova pridružuju. Tako naizgled tihe pjesme prerastaju u male, tajnovite svjetove. Ne blistaju predmetima, već osvjetljavaju nutrinu i intimu – nekad nježnu i radosnu, nekad gorku, baš kao što je i život.
Jasmina ostaje s nama do kraja, u stalnom oticanju svega sazdanog, uz neizbježno slušanje Kudret-sahata, kroz čije bilo protječe sve – djeca, ljudi, biljke, mora, planine, planeta.
Taman kada pomislimo da je pjesmi kraj, njeni stihovi nam ne dopuštaju da ih ostavimo same. Povuku nas za dušu, vrate sebi, da zastanemo, promislimo, doživimo – i pustimo smješak punine. Još jednom.
AMANET
Pita
da li sam dobro razumjela
da su snjegovi sa Hajle
zatrpali njegov put.
I da to nijesu snjegovi,
već bijela krila predaka
što mu hladnim perom
čuvaju stope.
I da ona Biser voda
samo njegovom krvlju teče.
Kaže
da je Ibar
njegova posljednja molitva.
I da mu ruke pamte ožiljke,
a srce samo oblik
majčine šake.