Knjiga “Šećer sokakom”pojavila se u izdanju luksemburškog Literarnog kluba “Husein Bašić” i organizacije “Diwan asbl“. Urednik je izdanja Almir Mehonić. Knjiga je veoma značajan i koristan prilog o Prijepolju i kulturi toga kraja.
Piše: Šerbo Rastoder | Stav.ba
Multikulturno i multietničko društvo se prepoznaje, ono se ne stvara. Prepoznati multikulturu jedina je zasluga savremenika. Sve ostalo im je dato. Kao dato, ona je vrijednost ili usud. Ako se posmatra kao vrijednost koja koegzistencijom potvrđuje različitost kao način življenja, multikultura postaje činjenica za ponos. Ako se prepoznaje kao usud, onda se ona svodi na nasilje koje briše različitost i ističe unikulturalnost kao jedino bitno obilježje. Evropsko iskustvo izučavanja ovog fenomena istaklo je jednu važnu činjenicu. Samo društva u kojima je dominirala islamska civilizacija imaju očuvana obilježja multikulture. Otuda je područje Balkana vrt različitih kultura koje se ne mogu prepoznati u drugim dijelovima Evrope.
Navedena činjenica, koju ne vole čuti, oni kojima multikultura nije vrijednost, lahko je dokaziva ako posmatrate zapadnoevropska društva ili društva američkog kontinenta. Tamo je različitost utemeljena u “ ljudskim pravima”, ali ne i u “historiji”. Otud je svaka priča o multikulturi na ovim područjima obavezno i priča o prošlosti. Zašto? Upravo zbog toga što je ona tekovina tradicije, a ne posljedica inovacije. Prepoznaje se u činjenicama prisutnim u svakodnevnom životu o kojima ne razmišljamo jer se s njima dnevno susrećemo.
Čine nam se bliskim i poznatim, a vrlo često smetnemo s uma da svaka od njih ima svoje ime. Svako ime (toponim) ima svoj smisao i značenje. Posebno ona koja su nastala djelom ljudi. Ona koja su djelo Boga ili prirode ona imaju imena koja se jednostavno nasljeđuju (imena rijeka, planina, prirodnih obilježja uopšte). To što se baš zovu tako, a ne drugačije, stvar je o kojoj rijetko razmišljamo, zato što mislimo da je to datost koja je vječna, kao što je vječno sve što nije stvorio čovjek. Ali ono što je stvorio čovjek nužno provocira pitanje: ko i kada?
Traganje za takvim odgovorima s ambicijom da se odgovor zaokruži i s onim “zašto” istraživača uvodi u beskrajno polje bašte s različitim cvjetovima, koji tako posmatrano odišu posebnim mirisom. U ovom slučaju imamo takvu baštu (Prijepolje) smještenu u konkretnom prostoru, označenim imenom i obilježenim ljudima koji su tu nekada živjeli i žive.
Zato Indira Hadžagić Duraković kao autor ove mikrostudije polazi od konkretnog: Prijepolje je multietnička i multikulturna sredina kroz vijekove. Određeni način života Srba i Bošnjaka, pravoslavnog i islamskog stanovništva, uticao je na uređenje pojedinih naselja i dijelova grada koji su sve do sredine 20. vijeka naseljavali ili jedni ili drugi, grupisani u zasebne cjeline. Tako se govorilo o mahalama i srpskoj varoši i svi ti dijelovi su imali svoje specifične nazive – toponime. Oni polako nestaju iz urbanog sjećanja početkom 21.vijeka, kada dolazi do novog talasa migracije. Gubljenje te male ‘toponimije’ svakodnevice koja povezuje i malu sredinu čini zajednicom dovodi do otuđenja, a nezapitanost do nepoznavanja sopstvenog grada, tradicije, istorije, načina života, odnosa među ljudima…
Strah od gubljenja “toponimije svakodnevice” može biti iracionalan, jer ljudi svakom predmetu, stvari, moraju dati neko ime. Ovdje se radi o strahu od gubljenja “toponimije svakodnevice” jer “nestaju” oni koji su poznavali značenje “toponimije svakodnevice”. Umjesto njih, dolaze neki drugi koji će svakodnevici dati “svoje“ ime i tako potisnuti u zaborav ono postojeće. Otuda je stvarna ambicija autora da nam preko imena (toponima) ispriča prošlost svoga mjesta, oživi sjećanje na ljude koji su tu nekada živjeli i ukaže nam da obaveza čuvanja toponima u suštini znači konstruirati kulturu pamćenja zasnovanu na svakodnevici i svakodnevnom životu nekadašnjih ljudi toga prostora.
Toponimi, odnosno lokalni nazivi pojedinih dijelova grada utkani su u istoriju i kulturu gradskog života i Srba i Bošnjaka u Prijepolju. Recimo, da ne znamo ništa o Prijepolju i da kao “stranci” tumaramo njegovim predgrađima a da nam kao vodič služe lokalni toponimi, šta bismo saznali o tom gradu? Svakako, znatno više od onoga što vidimo i mnogo više u odnosu na ono što smo mislili da znamo. Grad koji se prostire od Bostana do Šarampova svakako bi zbunio svakog putnika. Posebno kada bi zašao u najveće naselje, Vakufu, koje je ime dobilo po džamijskoj zemlji u 17. vijeku, mahale su se zvale: Bostani, Ciganska mahala, Musala, Borak, Mejdan i Vinograd. Svako od navedenih imena ima svoj smisao koji se očituje iznad svega u sadržaju života, posebno kada se govori o “Musali” i njenim ljudima.
Opisi starih kuća, porodica, mahala, mostova i bašči Prijepolja oživljava na neobičan i folkloran način ovu varoš za koju mnogi od nas, koji je nisu toliko poznavali, nisu ni mogli pretpostaviti koliko u njoj ima “skrivene” ljepote i ljudske inventivnosti. Priča o zanatima i dućanima nije izvedena izvan opšteg kulturološkog konteksta. Naprotiv, ona se čini suptilnom nadgradnjom i pričom o ljudima Prijepolja koji su se i po tome prepoznavali. Prelazak iz agrarnog u industrijsko društvo nužno je dovelo do gašenja brojnih zanata i samim tim rađalo novu socijalnu strukturu društva koje je kao takvo mijenjalo i sredinu unutar koje živi. Zato je priča o zanatima i zanatlijama najpotpunija i najdokumentovanija i mi smo je razumjeli ne toliko kao nostalgiju za prošlim koliko kao prilog kulturi življenja u prošlom.
U suštini, radi se o veoma značajnom i korisnim prilogu o Prijepolju i kulturi toga kraja. Radi se o nesvakidašnjem rječniku kulture, pojedinačno ne znači mnogo, ali ovako sabrano liči na blago.