U književnosti, kao u životu, postoje manje i više hrabri ljudi, ali dok se njihova hrabrost svakodnevno očituje u čitavom spektru pojavnih oblika, u pisanju se obično svodi na jedno: neki pisci imaju hrabrosti da se otisnu u nove pravce, stilske eksperimente, tematske ravni i žanrovsko-formalne granice, dok drugima ta vrsta hrabrosti nedostaje. Ovo, naravno, ne znači da manjak hrabrosti podrazumijeva i manjak kvaliteta, već samo da dovodi do dostignuća koja su na neki način već viđena ili očekivana.
Piše: Prof. dr. Esad Kučević
Negdje na granici obe grupe autora nalazi se i Haris Plojović, potpisnik zbirke pjesama “Tespih”, ovogodišnji laureat na festivalu kratke književne forme “Zaton” i anonimni slavodobitnik priznanja “25. septembar”.
Jedna od prednosti njegovog poetskog naslova, možda se nameće u bezbroj izvornih značenja tespiha, od uvođenja u hinduističkoj vjeri, posle čega postaje dio molitve u budizmu, islamu, judaizmu i hrišćanstvu. Najčešće od ćilibara, mali sa 33, a veliki od 99 zrna ili bobica, u različitim funkcijama i promjenljivim imenima – tesbih, brojanica, zikrilica… U Kur'anu se pominje 87 puta, u različitim formama, uglavnom u vidu slavljenja (uzvišenog Allaha), što izlazi iz okvira uobičajenog života i ljudskih sposobnosti.
Predvidivo i neočekivano, kao jedna od Harisovih prednosti svedenog književnog izraza, jeste činjenica da se u njemu nalazi više zasebnih lirskih fenomena, koji istovremeno funkcionišu i svaki za sebe i kao vezivno tkivo veće cjeline i kao takvi se nameću čitaocima. Zato se ova zbirka ne može ocjenjivati u crno-bijelom kvantitetu, samo zato što je većina sabranih pjesama na zavidnom, vrlo kvalitetnom nivou savremene pjesničke produkcije, za razliku od malobrojnih verističkih težnji, aforističkih podsticaja i jedno hermetičko, tek nagovješteno ostvarenje.
Metrički konkretno ili ishitreno, za poeziju Harisa Plojovića bi se neoprezno moglo reći da je islamska i time bi se promašila suština. Ona je svakako moralistička, ali u smislu da u njoj postoji određeni moralni sistem, koji možda nije baš u skladu sa pozitivnim moralom, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što kao i svaka dobra poezija i Harisov “Tespih” neposredna je provokacija sa individualnim stavom, koja ispituje granice morala i posredno, kao parabola ili minijatura, odbacuje mnoštvo novokomponovanog prihvatanja. Bez dodatnih komentara, ona je svjedočanstvo jednog trenutka i utiska, odnosno primjer i iskustvo dobronamjerno preciznog detalja.
U skiciranju krokija za književni portret, multitalentovani Haris Plojović je apartna pojava u našoj savremenoj poeziji. Jedan je od ambicioznih pjesnika koji imaju dražesnu ideju šta pjesma treba da bude i koje elemente da sadrži, u skladu sa tradicionalnim shvatanjem pjesničkog postupka i korpusa neosimbolizma. Na putu pretežnog valorizovanja forme i prepoznavanja upotrebe oblika, izvođenja tipološke podjele i markiranja načina na koji su u međusobnoj interakciji pjesma, strofa i stih.
U cilju saglasnosti forme i sadržaja, Plojović sve te elemente koristi na sasvim osoben način, tako da se ne može reći da se naslanja na bilo koju pjesničku tradiciju, iako potiče iz radionice prepoznatljive po neizbježnim stereotipima i šablonima školskog formata, što treba imati u vidu dok se iščitava prva zbirka, koja se ne predaje pjevanju, već ubacuje što više u stvarnost. Nerijetko i povremeno, jezičkim poigravanjem, promjenom oblika riječi i njihovih najava u morfološkim paradigmama, što se pohotno nadovezuju za svjedočanstvo jednog trenutka i utiska, odnosno primjer i iskustvo dobronamjerno preciznog detalja.
O tijelu i duši, o slobodi i ušančenosti, Plojović u svojim pjesmama simpatično dijeli senzibilitet, promjenjive jasnoće, preciznosti i poetske elegancije traganja za odgovorima na neka vječita pitanja. Uz obrise realnosti zatečenog prezenta koji čini jezgro i logiku mogućih značenja, iznova se dokazuje da su knjige poluživa bića. Valjda zato Haris u istoj ravni tumači i inspiriše, dok na specifičan način delikatno spaja epsko i lirsko, zahvaljujući upravo talasu čulne opuštenosti i duhovne suptilnosti.
U čekaonici, bez dima, strahovito se strahopoštuje. Vječito na tuđim adresama, dok glasom generacije milenijalaca, manje lojalan brendovima koji sad već očigledno prečesto nestaju koliko i nastaju. Onda iz dunjaluka i vakta predodređenog trpljenja, koristeći nafaku “puta dva”, brže od bumera prihvata striming sistem i poetskim manifestom čeka našu vječnu kuću, na zalasku potrošačkog mentaliteta civilizacije.
Međutim, zbirka pjesama Harisa Plojovića, ima na koricama tu jednu “must have” notu, koja izaziva potrebu, poput kakvog skupocjenog parfema. Njemu i njegovim vršnjacima, rođenim kad je Amerika već bila za svakoga, ali za njega na drugi način, jer je u očima poete sve na drugi način, pa čim je krenuo prostom računicom dijeljenja, umjesto množenja, život mu se uistinu promijenio.
Na startu, halal. Uprkos dominaciji interneta i eksploziji društvenih mreža, u 73 epizodna naslova, Haris je ponudio diskretni pjesnički šarm, koji se tumači kao harmonični odraz nemoći i beznadežne težnje za promjenom, koja ostaje uokvirena repetitivnom sadašnjošću. Više se razotkriva, nego što se krije da introspekcija potiskuje razglednice, avaz telali da je osvojena suština. Rukopisom koji vodi u filozofsko poniranje i veoma izraženim elementima književnog načela po kome jezik ne priča, nego jeziči.
Zato je književni prvenac Harisa Plojovića, dočekan pažljivo i sa simpatijama, umnogome ponudio mogućnost prepoznavanja između konačnog govora i kolebljivog izgovora. Poslije tradicionalnog ćutanja, njegovo pjesništvo je još jedan u nizu sinonima za (sa)osećanje, čim početak života, označi početak bola.
Valjda zbog toga, već na iskoraku autor “Tespiha” apostrofira: “dok prosimo svoje postojanje… reče glečer, santi leda: Sad smo voda…kod svake raskrsnice, prodaju maramice… I tako dalje, I tako, I dalje, I…”
Izvor: Glasilo Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH “Damar“