Svako pravilo ima izuzetak, ali se izuzeci najbrže pretvaraju u nova pravila. Među primjerima čije iskustvo može služiti istini bolje od bilo kakvog objašnjenja jeste poetski prvenac multitalentovane Zilhe Ragipović, iz čije poezije u prozi izranja bona fides – iskrena namjera da zaživi sva veličina života i sva ljepota svijeta. U toj putanji sadržana je čitava metafizika ljubavi, koja dolazi iz Izvora i vraća se Izvoru, poput rijeke koja nikada nije prestala biti more.
Piše: Dr. Esad Kučević
„… od Tebe, Tebi“ manje se čita očima nego žudnjom i slutnjom. Kao što se noć nikako ne razumije svjetlošću, nego treperenjem udaljenih zvijezda, najdublje rečenice nastaju tek onda kada ih tišina dovrši, budući da prava riječ traži srce koje će u njoj prepoznati vlastitu čežnju, kao što se dova ne uči i ne izgovara usnama, već unutrašnjim drhtajem vjernika. Tako se između redova ove knjige osluškuje ono što riječi prećute, jer tišina među rečenicama često govori dublje od samog jezika, dok oči prelaze preko slova, ali duša ulazi u njihove skrivene odaje.
Prva knjiga neskriveno ambiciozne i zdravo radoznale Zilhe Ragipović donosi novu intonaciju i već na prvim stranicama kristalno jasno promoviše osjećaj čistote i neku oblomovsku iskrenost, što sveukupno budi mladalački optimizam, uprkos tome što je svaka prva knjiga kao prvi ožiljak. Iako se formira koagulum, ona produžava bol i još duže definiše karakter i temperament svestrane autorice na njenom neizvjesnom hodočašću, tokom beskrajnog straha od grijeha, uprkos gromoglasnoj zahvalnosti za svaku sreću, bez obzira na to koliko je požrtvovano klečati pred dobrotom.
Zilhini vidici su bistri i daleki, a samoća je oličena u otrežnjujućem pretakanju dvostrukih stanja duše u velelepni đulistan riječi. Ova knjiga se ne čita očima, nego unutrašnjim sluhom. Najprije izgaranjem i čežnjom za Vrelom ljubavi, a tek onda silnom ljubavlju prema srodnoj duši.
Moderno i simbolično, na krilima francuske tradicije Šarla Bodlera i njegove turobne čamotinje, ovjekovječene zbirkom Pariški splin, ali uz karakterističnu posebnost lirskog jezika i subjektivnosti, bogatih metafora i simbola, ritmičnosti i poetske izražajnosti fokusirane na osjećanja, unutrašnja stanja i utiske.
Naravno, bez strofa i pravilnog stiha.
Poput slavnog Artura Remboa i Stefana Malarmea, ili Ivana Turgenjeva, iako su poređenja nezahvalna koliko i neizbježna, pojedini lirski fragmenti Zilhe Ragipović, barem prema poročnoj i uzdaničkoj mladosti, naprečac inkliniraju lirizmu Miloša Crnjanskog i Danila Kiša, u mistično-zavodničkoj ekstazi, eksponiranoj kroz četiri elementa, odnosno četiri godišnja doba duše.
Ta četiri ciklusa ove zbirke – vazduh, vatra, zemlja i voda – neodoljivo podsjećaju na stare alhemičarske mape transformacije čovjeka. Vazduh je uzdah početne slutnje, trenutak kada duša prvi put naslućuje da nije dovoljna samoj sebi. Vatra je iznurivanje ega, ona surova milost koja spaljuje sve što nije Ljubav. Zemlja je poniženje tijela i prihvatanje težine postojanja, u času priznanja da se i prah može doviti. Voda je povratak, poslije raspada identiteta, u beskrajnu mekoću Izvora.
Zato nesvakidašnji naslov ove zbirke otvara vrata jednom starom, gotovo zaboravljenom iskustvu jezika: da riječ nije sredstvo, nego stanje. Đulistan je raskošni vrt ruža i unutrašnja geografija bića u kojem svaka latica postaje znak jednog sagorijevanja. Poezija ovdje nije ukras, već njen pepeo i njen preporod. Čitalac ulazi u zbirku kao u tekiju tišine, gdje svaka pjesma titra između uzdaha i nestanka.
Dovoljno za potvrdu da nijedna duša nije ravnodušna. Treba li podsjećati da Seyyed Hossein Nasr razlikuje dvije ljubavi: metaforičku i istinsku? Međutim, ova zbirka briše granicu između njih. Ljubav prema drugom biću nije prikazana kao slabost prolaznog srca, već kao ogledalo kroz koje Apsolut posmatra samog sebe.
Srodna duša ovdje nije osoba u psihološkom smislu: ona je prolaz, most, simbolička kapija kroz koju konačno biće ulazi u beskonačno. U takvoj situaciji zaljubljeni ne gledaju jedno drugo – oni zajedno gledaju prema Vrelu. Upravo zbog toga Zilhine pjesme odišu neobičnom čistoćom čežnje: erotsko se preobražava u ontološko, a prisnost postaje oblik dove.
Saglasno apostrofiranom, ova poezija ne djeluje kao proizvod literarne konstrukcije, nego kao trag unutrašnjih stanja. Jer pjesma se ne piše, ona se događa. Kao što sufijski derviš ne pleše da bi pokazao pokret, već da bi nestao u njemu, tako i u ovoj zbirci stihovi manje žele biti „dopadljivi“, a neuporedivo više istiniti u svojoj ranjivosti.
U njima postoji stalno odricanje od sebe, bezmalo bolna težnja ka samoponištenju, ali ne iz nihilizma, nego iz ljubavi. Zato što samo ono što izgori može dati svjetlost.
U istovrsnom književnom pejzažu ova zbirka pripada velikoj tradiciji tesavvufske poezije, ali joj ne robuje. Ona imitira stare mistike i nastavlja njihovu vatru drugim jezikom. Savremenost njenog izraza nije u formalnoj inovaciji, koliko u hrabrosti da se u vremenu ironije govori potpuno ozbiljno o čežnji za Apsolutom.
Danas, kada je savremeni čovjek razapet između cinizma i jalove samodovoljnosti, ovakva poezija djeluje gotovo subverzivno. Ona podsjeća da čovjek nije zatvoren sistem potreba, nego biće gladi za beskonačnim.
I možda je upravo čežnja njena najvažnija riječ. Ne ispunjenje, nego čežnja. Jer ispunjenje pripada kraju, a čežnja pripada životu. Čovjek je najbliži Bogu tek kada gori za istinom. Zato se kroz ovu zbirku „srebri čežnja“ poput mjesečine na vodi koju nije moguće uhvatiti rukom. Ta svjetlost nije dovoljna da osvijetli cijeli svijet, ali jeste dovoljna da čovjek ne zaluta u vlastitoj tami.
Na kraju, đulistan iz naslova ne prestaje biti metafora same duše. Duša je vrt u kojem ruže rastu iz rana. A ova poezija je pokušaj da se u tom vrtu vrati njegov izgubljeni miris.
Zato ove pjesme ne traže čitaoca koji će ih analizirati, nego onoga koji će imati hrabrosti da kroz njih bude promijenjen.
Nalazim tragičnim vjerovati u književne analize, ali je ovom zbirkom jedno neosporivo: Zilha Ragipović est arrivée.
Da, ona je pristigla.
Onda, bujrum. Na otvorena vrata.
Izvor: Čaospis Damar