Piše: Almir Zalihić
Da na početku razjasnimo vrlo bitna značenja iz samog naslova ove posve neobične knjige pjesama: Zìndān (tur., perz.) – tamnica, haps, hapsana, zatvor; Karamonte – kovanica iz riječi Kara (turski: crn) i monte (latinski: planina, gora), u simboličnom značenju nakaradno, neprirodno, zločinačko, miloševićevsko-momirovsko-milovsko strašno i odvratno – nešto kao karakondžula (avet, strašilo koje po narodnom vjerovanju noću napada i jaše ljude).
Sjećanje na Karamonte zbirka je pjesama koja je nastala tokom i nakon silnih patnji i stradanja, kršenja elementarnih ljudskih prava članova, simpatizera i rukovodstva SDA Crne Gore, kroz policijske racije, hapšenja, fizička i psihička maltretiranja, mučenja, iznuđivanja iskaza i priznanja, izricanje nezakonitih presuda i sl. I ne samo njih, i ne samo na simboličkoj ravni, već i gotovo cjelokupne bošnjačke populacije u Sandžaku jer je kroz različite oblike policijskih tortura prošlo preko osamnaest hiljada ljudi.
Općepoznato je iz historije književnosti da okrutna vremena pod okrutnom vlašću iznjedre najneočekivanije, najzamršenije te najpotresnije teme, fabule i suštine. U tom smislu knjiga Haruna Hadžića potresno je svjedočanstvo o vremenu bezumlja, nacionalšovinizma, te ostrvljenim mitomanskim avetima najružnijih stranica balkanske povijesti.
Zatočenička književnost ili zatočeničko pismo jedan je od najzanimljivijih fenomena bošnjačke književnosti na kraju dvadesetog i prvih desetljeća dvadeset i prvog stoljeća. Zatočeničko pismo dokumentarni je iskaz o individualnom i kolektivnom užasu, torturama, mučenjima i razaranju ljudskih psiha koje ostavljaju posljedice i nakon zločina. U najboljim ostvarenjima ovog poetskog pisma etika i estetika uspjele su istisnuti mržnju, osvetoljubivost i nacionalnu ostrašćenost da bi se realizirali u mnogostruko angažirane i opominjuće književne tekstove.
Knjiga Mali logor Amira Talića, pjesnika iz Sanskog Mosta, koga su srpski agresori 1994. uhapsili, u montiranom procesu osudili i zatočili na trinaestomjesečnu robiju, objavljena 1997. godine, prva je knjiga te vrste u postratnoj bošnjačkoj književnosti. Najveći broj pjesama za ovu knjigu Talić je uspio napisati u hangarima dobojskog zatvora. Ta je činjenica poveznica s knjigom Haruna Hadžića Sjećanje na Karamonte jer je i on većinu pjesama zapisao u zatvoru “Nikoljac” podno Obrova, u Bijelom Polju, tokom dvadeset i tri mjeseca zatočeništva. Druge su njihove poveznice tzv. montirana krivica, krivica bez krivice, apsurdnost optužnice, surovost i raznovrsnost načina mučenja.
No vratimo se Sjećanju na Karamonte. U ovoj knjizi najizrazitija su tri tipa pjesama: Pjesme u kojima se rimovanim katrenima pjeva priča, metafizičko-religiozna lirika te pjesme ispisane modernim nerimovanim stihom.
Pjesme u kojima se rimovnim katrenima “pjeva priča” (Posjeta ministru pravde Filipu Vujanoviću, Hapšenje, Isljeđivanje, Strijeljanje, Medijska hajka, Istraga, Optužba i suđenje, Objavljivanje presude, Moja Lejla, Himna Sandžaku) pune su slika koje nizanjem grade epsku sagu od trenutka hapšenja, izoliranja, ispitivanja, prijetnji, ucjena, mučenja, osude do oslobađanja. Pjesnik iznimnim darom opažanja pjeva svoju priču, a svu njegovu agoniju čitalac prolazi zajedno s njim promatrajući pomalo naturalističke i ekspresionističke opise mučenja i psihičkih tortura bez uljepšavanja i bez pretjerivanja (Da mihi factum dabo tibi ius).
Označene pjesme karakterizira osjetilna vizualnost koja se izražava svojim, vlastitim, slikovnim, oblikovnim znakovima. Takvim poetskim postupkom povezuje se tjelesno, vanjsko oko, odnosno doživljaj prostora, s duhovnim ili unutarnjim doživljajem vremena. Epistemološka vizualnost kao oblik percepcije zbilje u koju subjekt u svoj doživljaj ili izraz unosi lično znanje, odnosno neznanje o predmetnom svijetu predočava nam da je subjekt na rubu postojanja, da nije kriv za ono za šta se optužuje i to je njegova primarna misao, primarni osjećaj i identitet. Također, treba naglasiti da su pjesme ovog tipa monološki ustrojene, a monologičnost ima retrospektivan karakter; lirski subjekt pjeva priču o svom stradanju koje se u trenutku kada pjevanje počinje već dogodilo, ali se reinkarnira u sadašnjosti kao opomena da se više nikad i nikome ne dogodi, ali i kao čin koji pred prijetnjama novog zlovremena pokazuje da “nema kapitulacije, odustajanja od savjesti, od morala, od humanizma, od pravde, od čovječnosti, od ljudskog dostojanstva, od protesta”, od sebe samog.
Pjesme koje počivaju na islamskoj filozofiji i tradiciji (Zaljubljeni rob, Veličina grijeha, Kako da ti objasnim, Čekajući pravosnažnost presude) čine poseban segment Hadžićeve knjige. Njih odlikuje višeznačnost, izbrušenost filozofskih spoznaja, ali i pozivanje na vjeru i na sabur. U ovim pjesmama, pored upotrebe slobodnog stiha, pronalazimo različite metatekstualne utjecaje narodne lirike, gazela, ilahije i kaside. Hadžić u pjesmama te tematike i te inspirativne osnove uspijeva ostvariti osoben sistem mišljenja oslonjen na sandžačku leksiku.
Pjesme ispisane modernim nerimovanim stihom (Čelo moga oca, Tajanstvena riječ, Sanjam – dakle postojim, Moj babo je bio partizan, Tajna voza 671, Moje najbolje godine), tematski raznovrsne, karakterizira misaona dubina, preciznost u iskazu, orijentalna stišanost u ritmu, intelektualna zebnja pred vremenom i društvom koje se nije oslobodilo svog rušilačkog karaktera.
Knjiga Sjećanje na Karamonte tematski je u znaku historijskog usuda Bošnjaka, zla i nepravde, u kriku i grču, u lamentaciji i inkantaciji. Hadžić je svoj pjesnički glas usmjerio protiv različitih oblika represije, tortura, zla, jer se na Balkanu još uvijek kvazipolitičke elite salonski odnose prema nacionalšovinizmu, kršenju elementarnih ljudskih prava. Akademske i duhovne elite, a ne samo političke, koketiraju s vrlo problematičnim idejama i likovima iz recentne prošlosti. Viktimologija je i dalje omiljena nenaučna disciplina. Mrtvi se ubijaju po drugi, treći i ko zna koji put. Preživjeli, a osakaćeni, vrijeđaju se javnim, medijskim interpretacijama, reinterpretacijama, krivotvorenjem događaja, procesa i njihovih posljedica, a najpogubnije od svega jeste što agresijske oligarhije sopstvenom narodu serviraju laž da su za sve krivi oni drugi, oni drugi zli i prljavi, jer i kakvi bi mogli biti kad su već drugi i drukčiji?! Povratak u normalu, povratak vrijednostima koje karakteriziraju moralan i civiliziran svijet, međutim, vrlo je kompleksna aktivnost. Što barbari mogu upropastiti za kratko, civiliziranima za popravak trebaju decenije i stoljeća…
Biografija Haruna Hadžića
Harun Hadžić rođen je 1954. u Rožajama i jedan je od osnivača i prvi predsjednik SDA Crne Gore. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i Pravni fakultet u Sarajevu. Doktor je pravnih nauka, univerzitetski profesor, a od oktobra 2019. godine penzioner. Na montiranom političkom suđenju u Bijelom Polju 1994. godine, u policijskoj akciji “Lim”, za koju su zeleno svjetlo dali tadašnji crnogorski predsjednik Momir Bulatović i premijer Milo Đukanović, uhapšen je i osuđen na sedam godina zatvora. U pritvoru je proveo 23 mjeseca, od toga, u samici sedamnaest mjeseci. U tom je periodu, ko i svi drugi utamničenici (kompletno rukovodstvo SDA Crne Gore), bio izložen strahovitim psihofizičkim mučenjima, torturama, vrijeđanju na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Po žalbama optuženih, Vrhovni sud Crne Gore odbio je 19. decembra 1995. godine sve optužbe na račun optuženih i pustio ih na slobodu. Nakon izlaska na slobodu, optuženi su tužbom protiv države Crne Gore tražili i po presudi Osnovnog suda u Podgorici ostvarili novčanu naknadu za neosnovano lišenje slobode, dok za mučenje i pretrpljene fizičke i psihičke patnje nisu ostvarili nikakvu naknadu, što svjedoči o dvostrukom moralu pravne države u Crnoj Gori.
Izvor: Stav.ba