Poezija Jasmine Luboder-Leković u ovih pet pjesama oblikuje se kao složena mreža planinskog mita, unutrašnje drame, metafizičkog nemira i etičkog preispitivanja čovjeka pred sobom i drugima. Njen poetski izraz počiva na zgusnutoj simbolici, precizno odmjerenoj slici i stihu koji ne teži objašnjenju, već prodoru u dublje slojeve iskustva.
Piše: Božidar Proročić, književnik
U tim pjesmama riječ nije tek znak, nego duhovni rez. Ona otvara prostor između naslijeđenog i ličnog, između ćutanja i krika, između planine kao spoljnjeg uspona i čovjeka kao najtežeg unutrašnjeg predjela.
AMANET
Pita,
da li sam dobro razumjela
da su snjegovi sa Hajle
zatrpali njegov put.
I da to nijesu snjegovi,
već bijela krila predaka
što mu hladnim perom
čuvaju stope.
I da ona Biser voda
samo njegovom krvlju teče.
Kaže,
da je Ibar
njegova posljednja molitva.
I da mu ruke pamte ožiljke,
a srce samo oblik
majčine šake.
U pjesmi “Amanet“ Jasmina Luboder-Leković gradi snažnu arhetipsku vezu između pretka, planine, krvi, vode i molitve. Hajla u njenom stihu postaje visinska mjera naslijeđene boli, tvrda i snježna knjiga porodičnog pamćenja, prostor u kojem se svaki korak prepoznaje kao nastavak nečijeg davnog hoda. Snijeg ovdje nije samo prirodni motiv, već svjetlost predaka, njihovo krilo nad putem i nijemo stražarenje nad onim što čovjek nosi kao porijeklo, dug i sudbinu. Biser voda, Ibar, krv, ožiljci i majčina šaka oblikuju lirsku genealogiju u kojoj se tijelo, zavičaj i duša više ne mogu razdvojiti. Rana postaje znak pripadanja, voda poprima gustinu krvi, a majčina šaka ostaje posljednji oblik nježnosti u svijetu obilježenom gubitkom i usponom.
2272 i HAJLA
dvije godine
dvije glave
sedam koraka
dva tovara
karavanski put
muke
radost
hod
2272
između 2272 i 2403
rasteže se uspon u stihu
2403
koliko treba
da se čovjek
popne
do sebe
Pjesma „2272 i Hajla“ nastavlja taj uspon, ali ga pretvara u egzistencijalnu mjeru. Brojevi nadmorskih visina nijesu samo geografske oznake, već stepenice unutrašnjeg penjanja. Između 2272 i 2403 ne rasteže se samo planinski uspon, nego pitanje koliko čovjeku treba da se “popne do sebe“. Time planina postaje metafora samospoznaje, napora, bola i duhovnog sazrijevanja.
GEOGLIFI
U urezanim linijama
čovjek se raspada precizno
Sedam puta bio sam neko drugi
Tri puta sam se vratio
Sa manje kože
Hodam pravo
Dok u sebi crtam spirale
Linije su mape karaktera
vidljive onima
koji znaju
da se udalje
U pjesmi “Geoglifi“ pjesnikinja ulazi u prostor unutrašnje faktografije bića. Urezane linije postaju znakovi identiteta, a čovjek se u njima “raspada precizno“. Ova pjesma govori o promjenama, lomovima i vraćanjima sebi, ali i o tome da se prava suština čovjeka ne vidi iz blizine. Potrebno je udaljiti se da bi se sagledale linije karaktera, ožiljci i skriveni oblici unutrašnjeg trajanja.
GIBET
Četiri oka,
dvoje usta,
nas deset.
Iz očiju zavist,
iz usta med.
Krvoločno hraniš se
tuđim imenom.
Kao da je halal tvoja glad.
Četiri oka,
dvoje usta,
nas deset.
Klimamo glavom.
Siratom jezik
do ćuprije ide.
Trpeza i Mizan.
Ko glođe tvoje kosti
dok nisi tu?
“Gibet“ donosi možda i najoštriji ton cijelog ciklusa. U toj pjesmi prisutna je snažna kritika licemjerja, zavisti, ogovaranja i moralnog posrnuća zajednice. Stih „iz očiju zavist, iz usta med“ razotkriva duboku dualnost ljudskog ponašanja. Religijski pojmovi poput Sirata, Mizana i ćuprije ne služe kao dekorativni simboli, već kao moralne vertikale kroz koje se ispituje težina izgovorene riječi i odgovornost čovjeka pred drugim čovjekom.
TRIDESET U OGLEDALU
Pet nas je u krugu.
Jedan je strah.
Drugi ime.
Treći zvijer pod rebrima.
Četvrti pamti sve što nije rekao.
Peti gleda kako se u trideset lica
čovjek raspada
da bi opstao.
U pjesmi “Trideset u ogledalu“ sažima se tema unutrašnje razlomljenosti. Pet lica u krugu predstavljaju strah, ime, zvijer pod rebrima, prećutanu riječ i čovjeka koji opstaje uprkos vlastitom raspadanju. Identitet ovdje nije mirna i zaokružena cjelina, već prostor neprekidnog sukoba između onoga što jesmo, onoga što krijemo i onoga što pokušavamo preživjeti.
Ovih pet pjesama potvrđuju Jasminu Luboder-Leković kao pjesnikinju snažne metafore, unutrašnje discipline stiha i duboko proživljene simbolike. U njenoj poeziji planina postaje sudbina, voda krvotok pamćenja, linija karakter, jezik moralni ispit, a ogledalo prostor istine i preživljavanja. Zato ove pjesme djeluju kao tiha, ali moćna arabeska žene koja ćuti, trpi i iznova pokušava da se vrati sebi.