Amar Ličina, pjesnik osobene lirike i dubokih misaonih obrta, u svojoj novoj zbirci “Pouzdano merenje” nudi slojevit poetski univerzum koji izaziva i intrigira, već samim naslovom postavljajući pitanje: šta se može pouzdano izmjeriti u svijetu punom nesigurnosti i subjektivnosti?
Zbirka, kako piše književnik i publicista Božidar Proročić, strukturirana je u tri dijela – prva cjelina donosi tematsku raznolikost, druga produbljuje filozofsku osjetljivost, dok treći ciklus, simbolično nazvan “Nešto treće”, otvara prostor za eksperiment, grotesku i autoironiju, što je posebno vidljivo u pjesmi “Ubistvo s predumišljajem”. Ličina ne piše samo pjesme, već gradi konceptualni projekt – “knjigu o svijetu” u kojoj svaki stih i pauza imaju svoju svrhu.
U uvodnoj pjesmi “Pouzdano merenje”, satovi i vrijeme postaju metafore nemoći da se svijet uhvati, ali i simboli univerzalne relativnosti – “radno vrijeme” postoji samo “između dva mraka”. Poezija ovdje prelazi u ontološki prostor, otkrivajući, a ne samo bilježeći. Pjesma “Ljudi”, jedna od najsnažnijih u zbirci, donosi 77 mikrobiografija – portrete ispisane s toplinom, ironijom i oštrinom, gdje svaka osoba nosi teret epohe, promašaja ili nepravde.
Ličina ovdje poeziju pretvara u katalog zaborava, dajući glas onima koje društvo previđa. Simboli tranzicije i gubitka prožimaju pjesme poput “Čekaonice”, “Olakšanja” i “Kako je propala ljubavna poezija”, gdje bolest, starenje i smrt nisu patetični, već dostojanstveni, tihi, pa čak i humoristični u svojoj apsurdnosti.
Filozofski diskurs dolazi do izražaja u pjesmi “Zavičaj”, egzistencijalnoj meditaciji u kojoj Ličina kaže: “Moj zavičaj dvadeset i prvi vek… / fali mu samo još osnivanje novih država / i omraženi vojskovođa.” Umjesto idiličnih pejzaža, pjesnik pjeva o epozi, uranjajući u kontinuitet poraza i prelazeći iz poetske samoće u poetsku odgovornost. Tri ključne pjesme – “Zamka”, “VII” i “Dželatova knjiga” – čine poetski triptih o licemjerju, identitetu i tragovima.
U “Zamci” Ličina kroz stihove poput “Ljudi znaju šta je onaj radio kad ga niko ne vidi, zato ga i mrze, a znaju i šta je ovaj radio kad ga niko ne vidi, zato ga i vole” razotkriva društveni konformizam i relativizaciju morala. Pjesma “VII” donosi autoironiju – “Palo mi je na pamet: treba zloupotrebiti poeziju”, dok u “Dželatovoj knjizi” lirska arheologija bilješki i marginalija otkriva tuđe identitete, završavajući stihom “Idealno se uklapam”, koji naglašava pjesnikovu nenamjernu ulogu svjedoka.
Ličinina poezija, duboko ukorijenjena u Bihoru – prostoru između riječi i ćutanja, nemaštine i dostojanstva – nudi jezičku preciznost i filozofsku dubinu. Inspirirana mislima Ničea i Jaspersa, zbirka “Pouzdano merenje” nije samo zbirka pjesama, već analitička mapa svijeta koja precizno bilježi sumnju kao estetsko i egzistencijalno ispitivanje. Ličina ovim djelom potvrđuje svoju originalnost, gradeći mikrokosmos koji je istovremeno intiman i univerzalan, tih, ali snažan u svojoj poetskoj odgovornosti.