Uvijek je Rožaje davalo i daje one skromne ljude – insane koji rijetko govore o sebi, a još rjeđe o svojim vrlinama. Njihova skromnost nije izbor, nego sudbina. Ne hvale se, jer su naučili da se vrijednost ne dokazuje riječima. U njima sve što je veliko živi u tišini – i baš zato traje duže od govora.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
“Slikar konstruiše, fotograf otkriva“, zapisala je Suzan Sontag. A Damir otkriva. Otkriva ono što mi često previdimo – sjenku koja pada preko kamene avlije, trag svjetlosti na vodi, osmijeh koji je ostao u sjećanju jedne ulice. Njegova kamera ne bilježi samo prizore – ona pamti osjećaje.
Možda ga najbolje opisuje misao fotografkinje Susan Meiselas: “Kamera je izgovor da budete negdje gdje inače ne pripadate. To mi daje ujedno i tačku spajanja i tačku razdvajanja.“
Zaista, kroz objektiv Damirove kamere vidi se upravo to – spoj i razdvajanje. Spoj između prošlog i sadašnjeg Rožaja, između mira i govora. A razdvajanje – ono blago, nenametljivo – između svijeta koji gleda i svijeta koji osjeća.
Za Damira fotografija nije zanat, nego ispovijest. Svaki kadar je razgovor s vremenom, svaka slika način da se zaustavi zaborav. Njegov objektiv ne lovi ljepotu – on je vraća tamo gdje pripada: čovjeku.
U njegovim fotografijama žive slike koje “pišu“ čudnovatom snagom planine; oblaci što se nadvijaju nad Hajlom kao da kriju njenu drevnu tajnu; vode Ibra koje se, u ogledalu zore, prelijevaju poput misli što traže smiraj. Sve u tim prizorima ima svoju snagu i svoj glas – onu zaboravljenu, a ponekad prećutanu priču zavičaja koju razumiju samo oni što su rođeni među planinama, maglama i jelkama.
Ali njegov najdublji trag ostaje u filmu “Rožaje – kasaba koje više nema“. Damirov film nije nostalgična priča, već precizno, emotivno i pošteno svjedočanstvo o gradu koji se mijenja. Svaka scena nosi miris prošlog vremena i snagu sjećanja na Rožaje u kojem su ljudi bili bliži, a riječi imale gorštačku i intelektualnu težinu. Damirov film ne govori riječima – govori pogledom. Kamera mu diše, zastane, zaćuti, kao da se boji da poremeti ono što snima. U toj rediteljskoj borbi živi njegova istina.
Njegovo oko ne hvata prizore, već tragove duše. Ono pamti ono što je bilo i naslućuje ono što će tek biti. Njegov kadar je pokušaj da se vrijeme prevari – da se zadrži makar jedan dah ljepote prije nego nestane. Kada Damir usmjeri objektiv prema svom gradu, on ga ne snima – on ga ovjekovječuje. Svaki kadar je izgovor da se vrati tamo gdje pripada: uz rijeku, uz kamen, uz lice starca koji gleda niz ulicu. U njegovom pogledu ima nostalgije, ali i hrabrosti. Nije lako gledati kako se ono što voliš mijenja pred tobom, a ostati vjeran ljepoti – onoj koja postoji samo u oku posmatrača.
Mnoge je knjige Damir oblikovao svojim dizajnom, onom autentičnom dušom Crne Gore i ljepotom koja nije samo između korica, već i na njima. U njegovim naslovnicama ima nečega što prevazilazi zanat – osjeća se poštovanje prema riječi, prema autoru, prema knjizi kao živom biću. On ne oblikuje površinu, već smisao. U svakoj liniji, boji i sjenci ima dio njegove unutrašnje refleksije – miris planine, romorenje rijeke, trag prsta koji poznaje papir kao što čovjek poznaje lice voljenog.
Kao što je Rolan Bart zapisao u Camera Lucida, fotografija je svjedok postojanja. Tako i Damirov dizajn svjedoči da svaka knjiga ima svoje lice, ritam i život. Korice nisu granica, već horizont koji širi tekst i poziva pogled da nastavi čitanje očima.
U njegovim radovima ima i one blagosti Sandžaka – one jednostavne, a postojane ljepote koja spaja različitosti. On oblikuje knjige kao što majstor oblikuje kamen: s mjerom, strpljenjem i poštovanjem. U tome je njegova snaga – da ono što je napisano postane viđeno, a ono što je viđeno postane zapamćeno. Kada uzmeš knjigu koju je Damir dotakao, osjetiš da u rukama držiš jedan život. Držiš duh prostora i čovjeka, mir i snagu zavičaja, Crnu Goru u njenoj skromnosti, patnji, veličanstvenosti i svjetlosti. Držiš dokaz da ljepota uvijek postoji tamo gdje postoji istina.
Na kraju, reći ću – ono što Damir gradi nije samo slika knjige, već njena misaona arhitektura. U tom prostoru oblik misli, a riječ dobija tijelo. Tamo gdje granice ne postoje, dizajn postaje metafora postojanja – način da se smisao vidi prije nego što se pročita. I možda je baš u tome tajna njegovog rada: da pokaže kako ljepota ne živi u savršenstvu, već u onome što traje.
Damir Skarep zaslužuje ovaj tekst, jer je svojim radom pokazao da stvarna vrijednost umjetnosti nije u vidljivosti, već u posvećenosti. On je dokaz da i u malom gradu, daleko od „metropola“, mogu nastajati velika djela. Njegove fotografije i filmovi nisu samo svjedočanstvo prostora iz kog dolazi, već izraz poštovanja prema ljudima i životu. Njegov doprinos kulturi Rožaja i Crne Gore je značajan.
Zato mu pripada ovo slovo – kao znak zahvalnosti onima koji žive, rade i stvaraju, a mijenjaju svijet svjetlom koje nose u sebi.
A on ga ima – za sve nas!