U vremenu brzih vijesti i površnih riječi, poezija ostaje prostor tišine u kojem čovjek može zastati i razmisliti o sebi, vremenu i svijetu koji ga okružuje. Upravo takav poetski glas dolazi iz Sandžaka kroz stihove pjesnikinje Jasmine Luboder Leković.
Razgovarao: Nedžad Smailagić
Njena poezija ne traži glasnu pažnju, već čitaoca poziva na unutrašnji dijalog, na razmišljanje o prolaznosti, sjećanju i tragovima koje čovjek ostavlja iza sebe. Ona piše o onome što je živjela – o razboju pored kojeg se igrala kao dijete, o nani koja je klanjala svih pet vakata i u zabranjenim vremenima nosila hidžab, o Hajli i Ibru koji su postali dio njenog pjesničkog identiteta. Jer, kako sama kaže: “Koliko god pjesnik bio nadaren, ako nije vidio razboj, a piše o ćilimu, u tome nema duše.”
Rođena u Rožajama, a životno i profesionalno vezana za Novi Pazar, Jasmina Luboder Leković pripada generaciji autora koji savremenu sandžačku književnost obogaćuju tihim, ali snažnim poetskim izrazom. Njeni stihovi kreću se između zavičaja i univerzalnih pitanja ljudskog postojanja, spajajući slike prirode, porodičnog nasljeđa i unutrašnjih preispitivanja. Autorica je zbirki “Bajke za odrasle” i najavljene “Rekonekcije”, zbirke u čijem naslovu krije vlastitu poetsku definiciju: povratak sebi.
U razgovoru za Sandžačke govorila je o svom književnom putu, inspiraciji, utjecaju zavičaja na njeno stvaralaštvo te o mjestu poezije u savremenom društvu koje sve rjeđe zastaje da posluša riječ pjesnika.
Vaša poezija često govori o prolaznosti života i vremenu. Kada ste prvi put osjetili potrebu da takve misli pretvorite u stih?
Luboder Leković: Možda sam najjasnije osvijestila tu potrebu prije otprilike godinu dana, kada mi se javila osoba koju poznajem s radionica našeg književnika Enesa Halilovića i rekla: “Kada čitam tvoje pjesme, imam osjećaj kao da nas stalno podsjećaš da je sve prolazno.” Ta rečenica mi je samo potvrdila ono što zapravo nosim u sebi. Volim život, ali sam svjesna da ne prolazi vrijeme, nego mi. Potreba da misli pretvaram u stihove postoji još iz perioda osnovne škole, samo su se ta pitanja o životu i zemanu, kroz iskustvo, jasnije oblikovala u mojoj poeziji.
Koliko su Sandžak i zavičaj utjecali na Vašu poetiku? Mislite li da bi Vaše pjesme bile drugačije da ste odrasli negdje drugdje?
Luboder Leković: Sandžak i zavičaj presudno su oblikovali moju poetiku. Odrasla sam uz rahmetli nanu, koja je, iako zvanično nepismena, znala da se služi s dva pisma, klanjala svih pet vakata i u vremenu nakon zakonskih zabrana nosila hidžab. Od nje sam naučila prve dove i sure. Uz majku, koja je od svoje dvanaeste godine pokrivena, gledala sam kako tka, a ja sam se pored razboja igrala. Iz takvih iskustava nastali su moj jezik i moj osjećaj za dunjaluk. Često kažem, i naglasim da je to moj lični stav: koliko god pjesnik bio nadaren, ako nije vidio razboj, a piše o ćilimu, u tome nema duše. Vjerujem da bi moje pjesme bile drugačije da sam odrasla negdje drugdje, jer je moj zavičaj njihova suština.
U Vašim stihovima često se pojavljuju simboli poput kuće, zemlje, drveća i tabuta. Nastaju li oni spontano ili svjesno gradite simboliku u svojim pjesmama?
Luboder Leković: Ti simboli dolaze i spontano i iz duboke lične vezanosti. Još odavno me prati stih iz pjesme “Kuda to ode Enisa” Envera Muratovića: “Jer, bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste. I platno posmrtno moje neko negdje tka.” On me snažno podsjeća na prolaznost i vjerujem da je utjecao na način na koji osjećam i pišem. Vezana sam za zavičaj, za Hajlu i Ibar, i ti motivi prirodno ulaze u moje pjesme kao dio mog identiteta.
Savremeni svijet je brz i površan, dok je poezija spora i zahtijeva razmišljanje. Gubi li danas poezija prostor ili možda dobija novu publiku?
Luboder Leković: U svojoj prvoj zbirci “Bajke za odrasle” govorim upravo o tome. Na blago satiričan način, kroz poređenja s bajkama, oslikavam život današnjice koji je postao trenutan. Te moje bajke su refleksivne, a poezija, kao i svaka umjetnost, universalna je. Iako je život često ogrnit plaštom raznih trendova, na kraju opstaje ono što je istinski kvalitetno. Moje pjesme “Hanuma sa Instagrama” i “Ljepotica i selfi” trenutno gube svoju čitalačku publiku, ali sam sigurna da će dugoročno ostati kao zapis o jednom trenutnom, socijalno devijantnom trendu.
Koliko su na Vaš književni razvoj utjecali autori poput Meše Selimovića i Ive Andrića, koje često spominjete kao važne književne uzore?
Luboder Leković: “Znakovi pored puta” jedna su od mojih najdražih knjiga. Andrić mi je po senzibilitetu bliži. Selimovića, kako godine prolaze, sve češće čitam i vraćam mu se. Mešina “Tvrđava” rezonira sa mnom na psihološkom nivou, nalazim je u sebi i gradim oko sebe.
Kako vidite savremenu književnu scenu u Sandžaku? Postoji li dovoljno prostora i podrške za mlade autore?
Luboder Leković: Imamo izuzetno bogatu književnu scenu u Sandžaku i zaista talentovane mlade autore, uz ogromnu i nesebičnu podršku Enesa Halilovića i Nadije Rebronje. Izdvojila bih nekoliko imena: Sehada Baždarević, Izudin Ašćerić, Amar Ličina, Mirza Halilović, Haris Plojović i Han Hadžibulić, ali i mnoga druga koja pokazuju veliki pjesnički potencijal. Uskoro će iz štampe izaći antologija “Kad pogledam sa bedema” Saladina Dina Burdžovića, u kojoj je zastupljen ogroman broj naših mladih, izuzetno talentovanih pjesničkih imena.
Ako biste jednom rečenicom morali opisati šta za Vas znači poezija, šta biste rekli?
Luboder Leković: Poezija je sloboda, uzmi je.
Koliko je teško danas biti pjesnik u vremenu društvenih mreža, kada se sve svodi na brze i kratke poruke?
Luboder Leković: Mišljenja sam da su danas, generalno, poprilično pobrkani lončići. Pažnja nam je svedena na minimum. U vremenu društvenih mreža, biti pjesnik nije nužno teže, ali jeste izazovnije. Ja lično nemam Instagram, imam od par godina Facebook sa svjesno ograničenim brojem prijatelja, oko 300. Nedavno sam pisala o meni dragim insanima koji više nisu fizički s nama, o rahmetli Hilmu Hadžiću i rahmetli Šemsu Kujeviću. Svjesno sam ta svoja sjećanja započinjala rečenicom: “Neću pisati dugo…”, iako znam da bi se o njihovoj dobroti i ljudskosti mogli, i trebali, pisati romani.
Šta biste poručili mladim ljudima iz Sandžaka koji osjećaju potrebu da pišu, ali nemaju hrabrosti objaviti svoje tekstove?
Luboder Leković: Da vjeruju u sebe. I da vjeruju u dobro u ljudima.
Gospođo Luboder Leković, možete li nam reći nešto više o Vašoj novoj zbirci “Rekonekcija”? Šta Vas je inspirisalo i koje teme čitaoci mogu očekivati u ovom radu?
Luboder Leković: Rekonekcija, ako Bog da, uskoro izlazi u izdanju Almanaha. To je zbirka koja je nastajala dugo – u njoj se nalaze moje pjesme stare i po dvadeset godina, ali i one koje su nastale nedavno. Zbirka je podijeljena u tri ciklusa. Svaki ciklus, kao i samu naslovnicu, pratit će slike akademskog slikara Aldemara Ibrahimovića. Meni je taj vizualni momenat izuzetno bitan, jer dodatno produbljuje doživljaj poezije i stvara posebnu vezu između riječi i slike. Rekonekcija predstavlja moj povratak sebi.
Na čemu trenutno radite i možemo li uskoro očekivati Vašu sljedeću zbirku pjesama ili neku novu knjigu?
Luboder Leković: Kao što su moje “Bajke za odrasle” i “Rekonekcija” došle spontano, vjerujem da će se tako pojaviti i neka nova knjiga, u svom vremenu i na svoj način.
Izvor: Sandzacke.rs