Kad god se sjetim Bandžovog brda, ukaže mi se kao uzdignuta šaka zemlje, stegnuta vjetrovima s Hajle i starinskim prkosom. Na njegovom vrhu, poput oka koje i dalje nadgleda dolinu, stoji Šabova kula – sama, ali nepokorena.
Pišu: Doc. dr Mina Bulatović Mavrić/Jasmina Luboder Leković
Čini se da vrijeme oko nje teče kao voda oko kamena koji je zapamtio više koraka i sudbina nego što ih danas možemo izbrojati i razumjeti. Sve se mijenja – putevi, krovovi, svaka ljudska građevina troši se i nestaje. A ona ostaje ista, kao da pripada nekom drugom, tvrđem svijetu.
Kad joj se približim, bilo stazom, sjećanjem ili pogledom, učini mi se da se neprimjetno i tiho primiče onima koji joj dolaze. U njenom kamenu ima nečega što doziva uspomene, kao da pomjera svoj hlad prema putniku. Ponekad se čini da se kamen nakrivi tek toliko da osluhne korake potomaka onih kojima je čuvala život i onih koji danas nose sjećanje na čovjeka koji nije pristajao na zulum.
Priča o Šabu Luboderu počinje davne 1907. godine, u vrijeme kada je snijeg bio dublji, ljudi bliži, a čast riječ od koje se živjelo. Zime su imale oštrinu koja je učila strpljenju, a ljudi su držali do riječi kao do najdragocjenije baštine.
Bio je trgovac kojem su ruke više dijelile nego brojale. Na putu od Rožaja prema okolnim selima bio je poznat po tome što nije prolazio pored tuđe brige. Kod njega su ljudi nalazili sigurnost kakvu ne može dati ni funkcija ni vlast, već samo karakter. U drugima je budio povjerenje koje danas, u ubrzanom svijetu, jedva prepoznajemo.
U teškim godinama Drugog svjetskog rata, kada su se mnoge zajednice suočavale sa strahom, neizvjesnošću i gubicima, Rožajci, Šabo Luboder i cijelo bratstvo pokazali su ono najvrednije što jedna sredina može imati – solidarnost. Godine 1943., kada su Bijelu Crkvu napale oružane bande i iza sebe ostavile zgarišta, mrtve i rasute tragove zla, zločin je naišao na jedinstvenu osudu bošnjačkog stanovništva.
U tom nemilom događaju, dok je zemlja pod nogama još drhtala od nesreće, preživjele porodice dobile su zaštitu i sigurnost. Prihvaćene su i čuvane u Šabovoj kuli na Bandžovom Brdu, sve dok nisu bile spremne da krenu dalje. Potom ih je lično ispratio do Raške, kao da ispraća vlastitu porodicu.
“Tako se kovalo bratstvo i jedinstvo, dijelio prostor u sobi i zalogaj na sofri, i spašavali se ljudski životi“, zapisao je Zaim Azemović.
Nakon rata nastupilo je vrijeme kada se život lomio na sitnicama. Glad je ulazila u kuće kao nezvani gost, odnoseći najprije snagu, zatim hrabrost i, na kraju, dostojanstvo. To su bila najteža vremena za Rožaje i okolinu.
Tada je Šabo ponovo pokazao od čega je satkan – od tvrdoće koju u čovjeku oblikuju hladne, surove zime s Hajle i bistre, brze vode Ibra, koje uče čovjeka kuda treba ići, pa makar put bio težak. Nosio je žito s Kosova i iz drugih krajeva, na konjima, preko lijepe, ali surove Hajle.
U njegovoj kuli uvijek je bilo mjesta za putnike, prijatelje iz okolnih gradova, ugledne ljude koji su dolazili da ga posjete, ali i za one bez imena i imetka. Znao je ko je vrijedan povjerenja. Još bolje je znao ko nije.
Tako je živio – velik, nenametljiv i nepokoran.
Zato je njegova smrt, u 45. godini života, u Hotelu “Rožaje“, došla iznenada i prerano. Iza njega su ostali djeca, kula i bratstvo. A u njenom, i danas nepokorenom kamenu, ostalo je zapisano da čovjek ponekad može biti veći od vijeka u kojem je živio.
Izvor: RTV Rožaje