U neizbrisivo tkanje bosanskohercegovačke historije, Safvet-beg Bašagić utkao je nit vlastitog duha, misli i riječi. Njegova figura, iako odavno fizički odsutna, ne blijedi iz kolektivnog sjećanja naroda kojem je pripadao i kojem je, bez zadržaja, služio. U vremenu političkih previranja, kulturnog uzdignuća i identitetskih potraga, Bašagić je bio sve ono što jedna nacija može poželjeti: pjesnik, mislilac, povjesničar, političar i most između Istoka i Zapada.
Rodio se na današnji dan 1870. godine u Nevesinju, no pravi pečat ostavlja u Sarajevu, Zagrebu, Beču i Pragu. Bio je prvi Bošnjak koji je doktorirao na nekom evropskom univerzitetu, pišući o bosanskohercegovačkim pjesnicima na orijentalnim jezicima. Njegova znanstvena znatiželja nije poznavala granice, kao ni njegova ljubav prema jeziku, bilo da je pisao na bosanskom, arapskom, turskom ili perzijskom. Ali najviše od svega, Bašagić je bio pjesnik duše naroda, koji je u njegovim stihovima tražio sebe i svoje korijene.
U njegovim ranim pjesmama odzvanjaju romantičarski tonovi, ali ne oni koji bježe od stvarnosti, već oni koji žude za slobodom i nacionalnim buđenjem. On je prvi bošnjački pjesnik modernog doba koji je uspio povezati islamsku duhovnost s evropskom estetikom. Njegov “Grobovi slavnih” nije tek elegija; to je manifest pamćenja naroda koji ne želi zaboraviti svoje velikane.
Bašagić je zajedno s Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem 1. maja 1900. godine pokrenuo list Behar i bio njegovim prvim urednikom. Iste godine zaposlio se kao profesor arapskog jezika u sarajevskoj Velikoj gimnaziji. Predavao je sve do 1906. godine, kada biva otpušten pod izgovorom da nije položio profesorski ispit. S grupom bošnjačkih uglednika vodio je razgovore o osnivanju društva koje bi pružalo podršku i stipendiralo nadarene bošnjačke đake. Godine 1903. realizirao je tu ideju i osnovao društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Društvo muslimanske omladine. Politički list Ogledalo pokrenuo je 1907. godine, a 1910. godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah potom, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan za predsjednika Sabora. Na tom položaju zatekao ga je i slom Austro-Ugarske monarhije.
Ostala je zabilježena anegdota o Safvetovom britkom odgovoru Petru Kočiću. Na sjednicu Bosanskog sabora, koja se održavala u Banjoj Luci, dr. Safvet-beg Bašagić došao je s malim zakašnjenjem. Aristrokratski obučen, s fesom na glavi, ušao je u prostoriju u kojoj se održavala sjednica. Čim je on ušao iz sale vikne pisac Petar Kočić, srpski delegat: “Turci u Aziju!” Bašagić se nonšalantno okrene i odgovori: “A međedi u šumu!” Salom se prolomi gromoglasan smijeh, a Kočić postiđeno spusti glavu.
List Behar
Kao urednik prvog bošnjačkog književnog lista “Behar”, otvorio je vrata generacijama mladih intelektualaca, nudeći im prostor za izražavanje, ali i za dijalog. U tom je dijalogu Bašagić uvijek zagovarao obrazovanje, napredak i toleranciju. Bio je uvjeren da se identitet ne čuva u getima, nego u otvorenosti prema svijetu. Njegovo djelovanje u Bosanskom saboru i u zajedničkoj carevinskoj skupštini Austro-Ugarske nije bilo samo političko, nego duboko moralno: borio se za prava Bošnjaka, ali nikada protiv prava drugih.
Jedan od najfascinantnijih aspekata njegova života bio je spoj orijentalne uljuđenosti i evropske misli. Doktorat o bošnjačkim pjesnicima na orijentalnim jezicima, kojeg je odbranio 1910. godine, pokazuje njegovu opsesivnu potrebu da sačuva ono što je svijet žurio zaboraviti. U vremenu kad se orijentalna tradicija smatrala balastom, Bašagić je u njoj vidio blago. I u tome je bila njegova vizija: spojiti svjetove, ne izbrisati razlike, nego ih uzvisiti.
Ali nije Bašagić bio tek pjesnik i znanstvenik. Bio je i simbol čovjeka razapetog između ljubavi prema tradiciji i potrebe za modernizacijom.
U suvremenom bosanskohercegovačkom kontekstu, Bašagićev lik ponovno dobiva na značaju. U vremenu kada se identiteti propituju i često banaliziraju, povratak Bašagićevim djelima može biti povratak vlastitom izvoru. On nas uči da pripadnost ne isključuje otvorenost, da domoljublje nije protivno univerzalnosti, i da islam može biti i tradicija i nadahnuće za modernost.
U četvrtom broju lista “Behar” iz 1901. godine, Bašagić piše: “Narod koji zaboravlja svoje pjesnike, zaboravio je kako se osjeća.” U toj rečenici možda leži cijela njegova misija. On nije pisao da bi ga se pamtilo, nego da bi narod naučio pamtiti sebe.
Sredinom je 1915. godine Safvet-beg na pijaci u ulici Telali u Sarajevu kupio rukopis iz 16. stoljeća u kojem su bili ispisani stihovi na perzijskom jeziku. Zabezeknut magijom perzijskog pjesništva, poput Friedricha Schillera koji se smatrao Perzijancem s egzilom u Njemačkoj, odmah je počeo prevoditi pjesme koje u četiri stiha sažimaju “mudrost Istočnu”. O tome je Bašagić zapisao:
“Koliko se sjećam, bilo je to u proljeće 1915. Idući kroz Telale vidim telalbašu kako drži dvije knjige i viče: ‘Kruna prvi put!’ Zastanem i opazim po uvezu, da su rukopisi, pa dobacim kao iz šale: ‘Dvije krune!’ Netko još primače 20 filira, a ja dignem na tri krune. Telalbaša povika: ‘Tri krune drugi put! Tri krune drugi i treći put, teslim!’ Uzmem knjige i dadnem mu 10 kruna. Čekajući, dok mi vrati kusur, otvorim jedan rukopis i nabasam na naslov: Rubaijati Omera Hajjama. Nađem se u čudu i odmah upitam telala, koji stajaše do mene, čija se to ostavština prodaje. ‘Nekakva esnafa’ – veli mi on. ‘Umro je kao samohran bećar. Imetak će mu se prodati i otpremiti rođacima u Tursku.’”
Na bosanski je jezik Bašagić prepjevao 227 rubaija znamenitog perzijskog klasika, sufijskog pjesnika Omera Hajjama. Jedan je od rijetkih prevodilaca koji je rubaije preveo s originalnog izvornika, s perzijskog jezika. Poslije su se pojavili prijevodi s francuskog, engleskog i njemačkog jezika. Fehim Bajraktarević tvrdio je da se i Bašagić koristio prijevodima rubaija s francuskog i njemačkog, ali to ničim nije dokazao. Preciznost u prevođenju pjesničke slike, o kojoj je pisao Alija Bejtić, te mogućnost prevođenja atmosfere pjesme, učinili su da je Bašagićev prijevod, iako urađen prije stotinu godina, do danas ostao nenadmašan. Neki su primijetili da je Bašagić za tadašnju Bosnu i Hercegovinu bio ono što je Hajjam za srednjovjekovnu Perziju. Obojica vizionari, pjesnici, na udaru kritika zvanične uleme, uspjeli su u svojim kulturama ostaviti neizbrisiv trag.
Nakon rata, od 1919. godine, Bašagić radikao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine, kada je umirovljen. Teška bolest odvojila ga je od nauke i književnosti. Posljednjih petnaestak godina života proveo je prikovan za bolesnički krevet. Umro je 9. aprila 1934. godine u Sarajevu. U listu Novi Behar zabilježeno je da “Sarajevo nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću”. U povorci koja je krenula iz Hrgića ulice bilo je više od 5.000 ljudi. Ukopan je u haremu Begove džamije.
Ahmed Muradbegović o Bašagiću:
“Ugledah u postelji čovjeka u šezdesetim godinama, vrlo omršavljela od bolesti, tamne, gotovo olovne puti i žacnuh se od njegova izgleda. Najednom me prođoše trnci. Bolesnik se teškom mukom odupirao rukama o postelju i ustajao na noge da nas dočeka. Vidio sam jasno kako se u njemu borilo, svom svojom snagom, urođeno gospodstvo, plemenština jedne davne gospodske rase koja se ukazuje u punom sjaju na svom kućnom pragu, da nadvlada bolest koja ne da tijelu da izrazi što duša hoće. I to gospodstvo bješe jače od bolesti. On je ustao na svoje bolesne noge i primio nas kako je uvijek svoje goste primao: stojeći i temenahajući.
Bošnjački identitet
Pogledao sam Hamdiju (Kreševljakovića, op.a.). On pozna sve njegove osebine. Htio sam da učinim nešto da bolesnik sjedne. Mjesto odgovora polegnuo me je Hamdija zemlji i mi smo naglo sjeli. Tek tada spusti se i on na postelju. Ovaj kratki ulomak iz našeg poznanstva najdublje mi se urezao u dušu. U njemu se, kao u ogledalu, zrcalila sva snaga negdašnjeg našeg odgoja, moć svladavanja sama sebe. Osebine koje su nas učinile gospodarima ove zemlje. I bilo mi je, pored časovite neprijatnosti, ponešto i ugodno pri duši. Duh je, makar i na čas, pobijedio materiju. I ja sam se razglagoljao. Blagorodnost me je učinila vedrim i raspoloženim. Bašagić također. Hamdija je začudo te večeri mnogo šutio. Izostale su i njegove neizbježive Hićaje. On, naime, za svaku stvar na svijetu, pa makar se to ticalo i same dlake u žabljem uhu, ima po jednu anegdotu. Ovaj put se sav predao promatranju. Bašagić je pričao o svojoj bašti i o svojim šljivama, od kojih peče rakiju za prijatelje, jer je njemu zabranjena…”
U Safvet-begu Bašagiću tutnjala je povijest, govorila poezija i šaptala savjest. Danas, gotovo stoljeće kasnije, njegovo djelo ponovno odzvanja, ne samo kao književna baština, nego kao životna lekcija. Jer Bašagić nije bio tek pisac iz prošlosti. On je i dalje glas koji pita: “Ko si?” i nudi odgovor: “Ono što pamtiš, čemu se vraćaš i što odvažno voliš.”
U vremenu kada je identitet Bošnjaka bio predmet vanjskih i unutarnjih prijepora, Bašagić je svojim perom i javnim djelovanjem nastojao uspostaviti osjećaj historijske ukorijenjenosti i kulturne samosvijesti.
Kroz sve ove aspekte, Bašagić se profilirao kao jedan od ključnih arhitekata moderne bošnjačke inteligencije. Njegovo razumijevanje patriotizma nadilazilo je plemenski ili etnički okvir – za njega je ljubav prema domovini značila i brigu za svakog njezina stanovnika, neovisno o vjeri ili naciji. Ta širina duha ogleda se i u njegovim govorima, gdje često poziva na suživot, obrazovanje i poštovanje različitosti.
Upravo zbog takve širine, Bašagić je i danas važan ne samo kao kulturni simbol, već i kao moralni orijentir u vremenima podjela i polarizacija. Njegovo djelo nije zaključeno prošlošću – ono se stalno obnavlja u susretima novih generacija s vlastitim identitetom i pitanjima koja nadilaze epohu.
Safvet-beg Bašagić ostaje trajna inspiracija: pjesnik koji nije pisao samo stihove, već i smjernice. Njegova riječ nije bila ukras, već kompas. U vremenu koje se sve više oslanja na zaborav, on nas podsjeća na snagu pamćenja. U vremenu koje potiče podjele, on nas podsjeća na vrijednost zajedništva. A u svijetu koji trči za brzim rješenjima, on nas uči strpljenju misli, eleganciji riječi i dubini osjećaja.
Njegov lik na novčanici, ulica koja nosi njegovo ime, školske lektire koje ga uključuju – sve su to tek simboli. Pravo sjećanje na Bašagića čuva se u svakom čitatelju koji zastane nad njegovim stihom i prepozna u njemu vlastiti nemir, svoju vjeru, sumnju, ljubav i nadu. U tom prepoznavanju, Safvet-beg Bašagić ne umire. On živi. I nadahnjuje. I vodi.
Izvor: Bosna.hr