Rijetko je neki rasni pisac svojom pojavom i djelima manje izazvao toliko živosti, neočekivanih obrta i iznenađenja, oduševljenih pohvala i neslaganja, svježih i novih strujanja u književnim i uopće umjetničkim krugovima svoga vremena, a isto tako u društvenom životu današnje Bosne i Sandžaka, kao što je to slučaj s Biserom Suljić-Boškailo. Od prvih njenih književnih ostvarenja i uspjeha, od kojih je jednu pratila Šimićeva nagrada, ona je faktički značila jednu od središnjih ličnosti bosanskog i bošnjačkog ženskog pisma, pa čak i onda kad se nalazila izvan Bosne, upućena sticajem okolnosti da duže vremena živi i piše pod tuđim podnebljem i da Bosnu i Sandžak posmatra i prati iz svoje “divne prekrasne daljine”.
Piše: Sead Mahmutefendić
Kao poneseni i predodređeni pisac “naturalne škole”, čiju je glavnu crtu predstavljala težnja ka tipizaciji, ka umjetničkom reproduciranju same stvarnosti, one obične i svakodnevne, Suljićka je na tragu obrade poetike prisutne i kod njezinih prethodnika u književnosti Sandžaka. Ona ne traga ni za kakvim rijetkim i izuzetnim junacima, opredijelivši se od samog početka za takve književne junake koji se ni po čemu nisu odvajali niti razlikovali od drugih, sasvim običnih, prosječnih i u životu čestih ljudi. A to je od nje tražilo da se obrati novim formama umjetničkog stvaralaštva, novim stilsko-izražajnim sredstvima, kao i novom književnom jeziku – onom istom što su ga u svojim djelima njegovali Ćamil Sijarić, Husein Bašić, Zuvdija Hodžić, Muhamed Abdagić, Murat Baltić, Šaban Šarenkapić, oslanjajući se na živu razgovornu jezičku bazu.
Roman Pešter predstavlja mozaičku rastresenost sedam priča koje zajedno predstavljaju jednu uvezanu simboličku romanesknu cjelinu. Sve u romanu Pešter je novo, svježe, obrađeno na neki naročit način, pa je tako oživljavanje sandžačkih, odnosno pešterskih narodnih predaja, vjerovanja, običaja, korišćenje te bogate folklorne građe dobilo poseban ton i u svom krajnjem ishodu poprimilo posve nesvakidašnju patinu koja se može jedino porediti sa atmosferom iz romana latinoameričkih pisaca. Iz svih tih starih narodnih legendi i fantastičnih predanja, natprirodnih pojava i neobičnih situacija, Suljićka najradije bira upravo one motive, likove i elemente koji joj dozvoljavaju da surfa po svojim nepatvorenim raspoloženjima u najširem psihološko-emocionalnom dijapazonu.
Istinsko poznavanje života Pešteraca i njihovih prilika – stoga bi me radovalo da je knjiga naslovljena Pešterci, a ne Pešter – dovedeno je u prirodni sklad sa temama iz nevjerovatnih priča i maštovitih kazivanja, tako da se može, mislim, s pravom reći da je ova spisateljica vrlo neobična i sasvim nova pojava u bošnjačkoj književnosti, a uz to još i suverena u odnosu na tematski i poetsko-stilski raskurs i diskurs. Izvanredno dinamična, živahna i poletna priča Izvor, koja sve do kraja teče u znaku pešterskog podneblja i krajolika, završava suprotnim i neželjenim akordima. Prizori neuzdržive živosti i zaglušene halabuke ulijevaju se u takvu završnu sliku; naime, ta posljednja visoka umjetnička slika nezadrživosti i eruptivnosti neprimjetno prelazi u neveselo pišćevo lirsko razmišljanje, gubeći se u neočekivanim rezigniranim pitanjima.
Takva slična sugestivna pitanja iznuđuju nesumnjivo i odgovor, potvrdan i neodređen, pedagoški insinuirana, kao i ona druga kasnija, nad kojim će se ona uznemireno zamisliti: “Bosno, kuda letiš ti?” U tim motivima sumnje, tuge i uzaludnosti mogle su se naslutiti nove, buduće linije u razvitku Suljićkina manira. Njene priče ne izgledaju izmišljeno i nestvarno. Ona, bogme, zna natjerati strah u kosti, što sobom zaogrće i raspaljuje ionako pregrijanu atmosferu.
Struktura: najava događaja, problem, krešendo kroz gradaciju, kulminaciju i katarza. Čitalac, naime, sasvim prima njenu priču kao sasvim moguću, pa čak i istinitu. Peta i šesta priča u “Pešteru” – Podruga i Izvor – predstavljaju primjer izvanredno živog pripovijedanja u kojem se stalno miješaju snovi i java. Ta jaka stihija narodne poezije, narodne fantastike i zbiljskog života, što u takvom trostrukom žilavom spletu suvereno vlada u Suljićkinom Pešteru, uliti će se u podjednako snažnoj bujici u sve ostale njene priče.
Pored daljeg djelovanja sopstvenih tradicija i vlastitog poetsko-pripovjedačkog stila, Suljićka je već jasno naznačila novu liniju u svome stvaralaštvu – bit će to razvijanje one treće komponente spomenute stihije: realističko umjetničko prikazivanje sandžačkog života, i to najvećim dijelom savremenog. Naime, Suljićka se oslobađa svojih poetskih vizija iz ranijih djela i počinje mnogo trezvenije gledati na život svoga etnosa, zapažajući da nije nimalo lak i izdašan u onom što nudi. U tom njenom nastojanju ona nosi u sebi sve odlike jednog talenta koji dozrijeva; u ovom posljednjem dijelu je manje opojnosti, manje neobuzdanog lirskog razmaha, ali je zato više dubine i istinitosti u slikanju života.
Ona ista sredina, još donedavno lirski raspjevana u ranijim knjigama, sada je viđena novim, drugačijim, mnogo obuhvatnijim i prodornijim pogledom; onu poetiziranu fantastiku narodnog predanja smijenila je gorčina jedne prefinjene komike i jedna duboko humanizirana ironija prema savremenom stanju naroda. Do suza će nas ona nasmijati glupostima, ništavnosti i sumanutošću tih živih paskvila na čovječanstvo – to je nešto izvrsno; ali i natjerati nas poslije toga da se sažalimo na te “jadnike”, da se sažalimo svom svojom dušom i dovesti nas do toga da se s njima rastanemo s nekim dubokim tužnim osjećanjem.
Sve je u ovom ciklusu priča – reklo bi se od krasnog početka pa do sumornog i bezizlaznog završetka – u znaku sivila, ustajalosti i učmalosti, čiji je simbol ona ogromna “žabokrečina” što zahvata predjele cijelog Peštera. Toj rustikalnoj slici, naoko jedinstvenoj, izuzetnoj i neuporedivoj, koja je toliko lijepa da se sve oko nje neprestano iščuđuje i divi njenoj krasoti – sve je, ustvari, suprotno od toga, sve je rugoba i nakazanost, potiranje ljepote u čovjeku i oko njega.
Sedam priča Bisere Suljić-Boškailo tvore kompoziciju ovog romana i one su, ujedno, neka vrsta ogleda i članaka iz historije, etnografije i pedagogije, kao što su i odlomci iz započetih romana koje ona neće nikad završiti. Pa ipak, spisateljica ih tako vješto, u obliku skica i krokija, uklapa u srž priče. Roman otvaraju dvije pripovijetke simptomatičnog naslova – Muško, a potom Žensko – koje su zrelo koncipirane, a za njima slijede ostalih pet: Kletva, Đurđevdanska noć, Podruga, Izvor i Sejdefin suđenik, koje iz stranice u stranicu iznenađuju svojim neobičnim stilom, izvanrednim zapažanjima i poređenjima.
Sve priče pokazuju novu Biseru Suljić-Boškailo, sve zreliju i bujniju, a uz to sve jaču i samouvjereniju. Njezina, sad već posve jasna, orijentacija ka savremenosti i ka slikanju nepatvorenog i ogoljenog sandžačkog života doprinijela je stvaranju novog kvaliteta bh. pripovjedačke proze. No možda upravo zato, ova spisateljica se ne omeđuje u potpunosti vremenskim koordinatama.
Tematski krugovi u pojedinim pričama nose u sebi elemente motiva kozmopolitskih sadržaja. Bisera Suljić-Boškailo vjerovatno, ni sama ne sluteći, formira u ovoj knjizi tip junaka koji će postati prisutan u svih sedam priča, ali uklopljen u konkretnu sredinu: tip psihološki nedefinirane ličnosti. Naime, njen pristup takvoj ličnosti kruži u širokom rasponu od simpatija do opisa koji ima zaista sve karakteristike gotovo karikature. Pa čak i u ovako intoniranom tekstu sa mnogo naglašenih elemenata izrazito unutrašnje komike, naziremo već jedan dublji motiv, zapravo osnovni motiv, koji će doći u potpunosti do izražaja u daljem toku razvoja fabule. O
vo nedvosmisleno pokazuje da u srži svih priča stoji tragično obojena ličnost, čovjek ili žena u kojima su se prelomili strahovi, vjerovanja, nevjerovanja, dileme, sumnje, ciljevi i ubjeđenja u sukobu sa stvarnošću života. Komičnost tih likova može se tražiti u neskladu između stvarnih njegovih mogućnosti i nekih njegovih drugih htijenja. U okviru fabule i razrade ličnosti junaka ovog romana postoji nešto što indirektno, u kontekstu, govori mnogo više od površinskog humora. Štoviše, upravo je u suprotnosti s tim humorom. Čitav kompleks odnosa, života i atmosfere pešterskog kraja Suljićka je gotovo simbolički uokvirila u dvije priče koje otvaraju i zatvaraju ovaj kratki roman – Muško, Žensko, Izvor, Sejdefin suđenik.
Bisera Suljić-Boškailo je, opisujući svoje junake, nacrtala čitav mozaik slika i prizora bijede i težine njihovog života. Te slike rastiru se u širokom rasponu od posve naturalističkih scena u kojima je progovorilo animalno i iskonsko iz tog našeg primitivnog čovjeka, zaostalog i lišenog svake blagodati civilizacije, do izrazito lirskih scena u kojima glavni junaci kao žrtve uvriježenih tradicija, borbe za egzistenciju i života svedenog na razinu životinje – nose tragediju vlastite individue u kojoj jedino nije ubijen jak emocionalni doživljaj. Upravo na emotivnom planu, koji je osnovni i gotovo jedini pokretač tih primitivnih ljudi, izrastaju događaji i rješavaju se ljudske sudbine, u oštrim, često naturalističkim potezima. Može li se, naprimjer, zamisliti jezgrovitije i strašnije scene od onih u pričama Kletva i Izvor? Teško.
Uz ovako brutalne scene i makabrične slike, u Suljićkinom opusu naći ćemo i takve tragične likove koji ne čine samo sastavni dio jedne sredine ili ambijenta, odnosno tek jedan elemenat opće cjeline, već se cjelovitošću i tragičnošću svoje ličnosti nameću u prvi plan, prerastajući okvire vremena u koje su ukomponirani. Stavljajući većim dijelom akcenat u ovoj knjizi na atmosferu sredine, romansijerka u izvjesnom smislu i svojim likovima, kao sudbinama, pridaje značenje etičke vrijednosti, jer su oni, u ovakvoj konstelaciji, isključivo motivirani međusobnim odnosima i konkretnom društvenom sredinom. Dolazi, dakle, djelimično do obrnutog procesa od onog iz prve faze njenog rada, kad je sredina bila samo dekor u kome su se kretali likovi motivirani sami sobom. Ovdje, u stvari, oba ta elementa adekvatno i harmonično jedan drugog nadopunjuju i omogućuju nam cjelovit uvid i sagledavanje svih kompleksnih elemenata društva.
Suljićka polazi sa stanovišta kako je, uopće, ljudski život i kretanje sastavljeno od svih kompleksnih elemenata – i lirskog, i tragičnog, i komičnog – u isto vrijeme. Neka trajna magnetska veza između tragičnog i komičnog kao sastavnih polova ljudskog života cilj je njenog izražavanja na literarnom planu, pri čemu pisac naročito uočava to smiješno, uklapajući ga u cjelinu doživljaja svojih izrazito socijalno i psihološko-antropoloških i fenomenoloških tema. Oni su svi odreda tragične ličnosti, s kojima pisac, formirajući ih često pred nama, toplo saosjeća. Tu, dakako, treba mijenjati izražajna sredstva i izbjegavati grotesku. Stvarajući vedru atmosferu oko tragike konkretnih zbivanja i ljudskih sudbina, ona zapravo ublažava, na neki način humanizira situaciju.
Bisera Suljić-Boškailo je spisateljica koja se u svemu naovezuje na našu proznu tradiciju i uklapa se u bošnjačku generaciju stvaralaca koja je u prvom redu težila u svom djelovanju za fiksiranjem naše društvene stvarnosti i naših društvenih karaktera. Obzirom na strukturu romana, na jezički izraz koji se uglavnom poklapa s bosanskim općim jezičkim standardom, te izvjesnim unošenjem dijalektskih elemenata, razvoj radnje kreće se kontinuirano, bez digresija, i uglavnom s poštivanjem kategorije vremena i bez unutrašnjih monologa junaka.
Njenu tematiku doživljavamo drugačije negoli kod pisaca koji su pisali o sličnim temama. Za potpuni prodor u fenomen njene umjetnosti i njen pun doživljaj, potreban je rafinirani čitalac koji zna čitati i između redova, u kontekstu. Tek u tom slučaju osjetit ćemo, u najbitnijim dijelovima njene proze – petom i šestom dijelu, Podruga i Izvor – jedan viši i dublji smisao i vidjeti da njen humor, kao svaki veliki humor, podiže obični svakodnevni svijet na nešto više, humanizira ga i osvjetljuje pravom toplinom ljudskog srca.
Suljićeva je zahvalni čitalac velikih romanesknih prethodnika – Margaret Yourcenar, latinoameričke književnosti, te savremene srpske i crnogorske, te najboljih tradicija bošnjačke književnosti. Ona je usvojila iskustvo zapadne književnosti zanemarujući njihove oblikovne jezičke ciljeve, ali slijedeći njihovo strastveno biće i životno umijeće.
Ako nam je Proust osvijetlio gradić Combray, Dostojevski selo Stepančikovo, Chagall čarobni Vitebsk, Gomes de la Serna Madrid, Sabato Buenos Aires, Faulkner imaginarnu Yoknapatawhu – a ustvari New Orleans – Kafka Prag, Suljićeva nam je definitivno na književnoj mapi ucrtala ime Pešterske visoravni.
Bisera Suljić-Boškailo – biografija
Bisera Suljić-Boškailo rođena je u Tutinu 9. januara 1965. godine. Osnovnu i srednju školu pohađala je u rodnom gradu. Studirala je u Sarajevu, Mostaru i Eichstättu u Njemačkoj. Doktorica je filoloških nauka iz oblasti germanistike i dugogodišnji je predavač njemačkog jezika i književnosti u Njemačkoj, Bosni i Srbiji.
Napisala je sedam romana, tri zbirke pjesama i dvije naučne monografije, te pet knjiga prevoda značajnih njemačkih autora.
Dobitnica je prve prestižne nagrade “Antun Branko Šimić” za poeziju 1989. godine. Za roman “Bilija” dobila je godišnju “Deretinu nagradu” za najbolji roman u rukopisu u Srbiji za 2009. godinu, u konkurenciji između 159 romana. Na Filološkom fakultetu u Beogradu 2019. godine odbranjena je doktorska disertacija o ovom romanu, kao i o ostalom njenom stvaralaštvu. Roman “Karakondžula” nagrađen je godišnjom nagradom “Bosanska riječ” kao najbolji roman za 2013. godinu. Roman “Slika od milion dolara” nagrađen je od Ministarstva za kulturu – Fondacija za izdavaštvo 2020. godine, te je preveden na njemački i engleski jezik. S romanom “Pešter” uvedena je kao lektirni pisac u Sandžaku.
Iz naučnoistraživačkih radova koje je godinama pisala istražujući po arhivima u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj nastala je popularno-historijska knjiga “Goti u Bosni. Tragom pisma Bošnjaka Hitleru”. Knjiga otkriva istinu o mnogim historijskim činjenicama važnim za Bosnu i šire, koje su do samog izlaska knjige bile ili potpuna nepoznanica ili su se posve pogrešno tumačile – kao naprimjer pitanje arijanstva u Bosni, te istovjetnosti bosančice sa gotskim, odnosno ilirsko-mesapskim pismom, o kome je pisao njemački historičar Theodor Mommsen, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1902. godine.
Svi njeni prevodi s njemačkog nagrađivani su redom: prevod knjige Wolfganga Borcherta “Vani, pred vratima” nagrađen je od strane Fondacije za izdavaštvo Federacije BiH, kao i prevod dječije knjige Paula Maara “Sedmica puna subota”, koji je nagrađen i od strane literarne organizacije “Traduki”, koju su osnovala savezna ministarstva za evropska i internacionalna pitanja Austrije, Njemačke i Švicarske. Prevod zbirke pjesama njemačkog pjesnika Michaela Krügera “Pjesme iz drvene kuće” – dobitnika nagrade Stećak za 2017. godinu – nagrađen je od strane njemačkog fonda Deutscher Übersetzerfonds u okviru programa Neustart-Kultur 2021. godine.
Godine 2021. odabrana je među deset najznačajnijih prevodilaca s njemačkog jezika od strane Deutscher Übersetzerfonds. Udata je i majka troje odraslih sinova.
Izvor: Avlija.me/Sandzacke.rs