Selvija Ferizović, mlada i talentovana književnica, svojom zbirkom poezije “Razlog bez buntovnika” pozicionirala se kao značajan i autentičan glas na književnoj sceni tromeđe bez međa. Odlučno i bez kompromisa, stala je uz intelektualno-duhovnu elitu, birajući put onih koji ne pristaju na površnost vremena.
Piše: Prof.dr. Esad Kučević
Takav utisak nameće se poslije promocije njene zbirke poezije “Razlog bez buntovnika”, u kojoj višestruko talentovana i razuđena autorka, polimorfno i fragementarno, traži izlaz iz svakodnevnog košmara i nesanice. Najčešće sudbinski zagledana u tragove prijevoda svog imena, čije značenje utjeha, umnogome otkriva blagu, nježnu i miroljubivu prirodu sedativnog dejstva.
Na promociji svoje zbirke, Ferizović se predstavila kao višestruko nadarena autorica — romanopisac, pjesnikinja, pripovjedačica, kolumnistica i nagrađivana video rediteljka. Njeno stvaralaštvo fragmentarno i polimorfno traži izlaz iz svakodnevnih košmara i nesanica, ispisujući put oslobođenja kroz poetsku kontemplaciju i osjećajnost.
Zatečena na hegelovskom prelazu “An sich”- Od sebe i ka sebi, najradije put putuje, na sandžačkim koridorima nade. Selvija traga i pronalazi optimizam, riječi utjehe i nazire svjetlo u balkanskom ćorsokaku, u kome većina onih što su slučajno ili namjerno legli na maglovitu rudu, čim otvore oči, kao po inerciji, brže-bolje su poželjeli da ih zauvijek zatvore. I da odlazeći okrenu leđa tradicionalnoj neizvjesnosti:
Selvija Ferizović i kad govori u šali prepunoj zbilje, vješto balansira na ivici apsurda i brutalne realnosti. Neumorno pravdoljubivo svjedoči o jalovom povjerenju u etiku i estetiku, jer “Ne brinite: Svemir pamti, pa vrati”.
Hronološki je razapeta između karakterističnih amplituda koje formatizuju zbunjujući karakter, ispoljen od stidljivosti i plašljivosti do vrlo otvorenog izražavanja prijateljstva, krunisanog izlivom emocija i prepoznavanja znakova pored životnog puta. Negoduje i ne slaže se da je “bolje išta, nego ništa, ali je bolje ništa, nego svašta”.
Njena poezija, često oslonjena na značenje njenog vlastitog imena — utjeha — odiše blagom, miroljubivom prirodom. Između hegelovskih tokova “od sebe – ka sebi”, Selvija pronalazi koridore nade na sandžačkom tlu. U toj nadi, u toj čežnji za svjetlom, smještena je njena istina — istina o odlasku, o ratu, o gubitku.
“Odlaze ljudi. Nekad su bježali od rata, danas bježe od posljedica rata… Ovdje mira nikada nije ni bilo.“
Njena lirika je ogledalo emocionalne složenosti. Kreće se između stidljivosti i otvorenosti, između ranjivosti i hrabrosti. Ne pristaje na floskule poput “bolje išta nego ništa“ — za nju, “ništa je bolje nego svašta“. Njena pjesma Identitet postaje manifest egzistencijalne borbe jedne generacije:
“Ja sam greška reljefa.
Ja sam bolna tačka geografske karte.
Ne pripadam tu gdje sam,
ne znaju da postojim tamo gdje pripadam.“
U pjesmi Istina, Ferizović obračunava se s kolektivnim poricanjem i zaboravom, evocirajući moralnu odgovornost:
“Odvajkada se kantar o istinu klati,
od tereta silnog počeo da puca…
Pre nego smo pali morali smo znati,
koliko je teška nevinoga suza.“
Ove stihove ne može napisati neko ko samo piše – to može samo onaj ko duboko osjeća i promišlja. Njena književnost nije puka estetika. To je prostor otpora, savjesti, istine i nade. Njene riječi su svetinja – kako sama kaže: “Naučila sam da ljude treba vidjeti, ne samo gledati.“
Pod pseudonimom Luz, Ferizović piše sarkastično i satirično, ali uvijek suštinski i dobronamjerno. Njeni odgovori nisu brzi i površni – oni su odmjereni, duboki, ukorijenjeni u potrebi da se kaže ono što se mora reći.
Vjerna porodici, zavičaju i sebi svojstvenom senzibilitetu, Selvija Ferizović ostaje dosljedna svojim emocijama, sjećanjima i snovima. Njena književnost svjedoči o postojanosti dostojanstva – o tome da, kad se jednog dana naša djeca vrate, imaju gdje da se vrate.
Izvor: Damar