Umjetnik Refik Adrović se 1993. godine iz slikarskog preselio u vječni svijet. Imao je samo pedeset dvije godine. Tri decenije nakon smrti, njegovo ime izgovara se s poštovanjem i ljubavlju. Razlog je jasan: bio je to umjetnik suptilnog izraza, majstor koji je u jednu od najtežih slikarskih tehnika – akvarelu – uspio utkati lirsku i zavičajnu nit.
Piše: Sait Š. Šabotić
Kritičari su ga svrstali u red najvećih jugoslovenskih akvarelista. Poput Lubarde, Milunovića i Miškovića, bio je snažna i osebujna umjetnička individua. Njegova bravuroznost u klasičnom akvarelu podsjećala je na temelje koje je još u renesansi postavio Albreht Direr.
Obdaren posebnim darom za slikarstvo, Adrović je podsjećao na čovjeka renesansnog doba. Slikar, vajar, graditelj, filozof – ali prije svega čovjek koji je pronašao svoj autentični izraz. Njegova umjetnost i ljudska toplina privlačile su prijatelje, kulturne poslenike, znane i neznane.
O tome je književni bard Zaim Azemović ostavio upečatljivo svjedočanstvo: “Ko je Refika jednom upoznao i vidio njegove akvarele, njegove tapiserije, njegove skulpture od oblikovanog drveća, ko je razgovarao i drugovao sa njim, želio je ponovo da bude u njegovom društvu… a on je umio da se obraduje prijatelju i počasti ga radošću.“
Životni put Refika Adrovića započeo je u bihorskoj Vrbici 10. maja 1941. godine, u porodici koja je teško osjetila strahote Drugog svjetskog rata. Školovao se u Ivangradu, Herceg Novom, Zagrebu i Peći, gdje je završio Višu pedagošku akademiju.
Prvo zaposlenje pronašao je u Baću kraj Rožaja, u dolini Ibra, gdje je predavao likovno vaspitanje. Tamo je pronašao svoju inspiraciju, svjetlost i boje, pretvarajući pejzaž i svakodnevnicu u poetsku likovnu viziju.
Iz anonimnosti je izašao 1971. godine svojom prvom samostalnom izložbom u Ivangradu. Uslijedile su brojne galerije, priznanja i nagrade, među kojima i nagrada Pivo Karamatijević (1971) i Opštinska nagrada za slikarstvo Rožaje (1978). Ali, iznad nagrada, Refika je vodila unutrašnja želja da ostavi trag u vremenu.
Bać se proslavio po svom neobičnom umjetniku i boemu. U njegovoj kući okupljali su se književnici, pjesnici, novinari, političari i prijatelji. Dio života proveo je i u Budvi, gdje je satima strpljivo crtao portrete ljudi – potvrđujući svestranost i raskoš svog talenta.
Njegova ostvarenja – Bihorska nevjesta, Ribarev san, Kablić sa grudnjačom, Kozorog, Život, Portret starice – samo su dio bogatog opusa. Nakon njegove smrti, kolege i prijatelji razvrstali su djela u cikluse: zavičajni motivi, mrtva priroda, portreti, primorski motivi, fantazije i eksperimenti.
Refik Adrović je bio bard akvarela, umjetnik čarobnog prirodopisa, koji nas je podsjećao da je čovjek ono što iza njega ostane. Njegova djela i danas svijetle kao luča, potvrđujući misao da umjetnost može nadići vrijeme i prostor.
Slikajući život od kojeg je često malo dobio, Adrović je iza sebe ostavio svjetlost – svjetlost koja i dalje obasjava puteve novih generacija akvarelista.
Izvor: Portal Analitika