Kada odu veliki ljudi iz svijeta likovne umjetnosti, ostane velika praznina. Ali ostanu i njihova djela, koja svjedoče o njihovoj snazi – često više nego skromni naslovi u kojima je tek zabilježeno da je neko umro ili “preselio na bolji svijet“. Izuzetnih slikara, što bi rekli moji Cetinjani, često se sjetimo tek kada “pasaju“, kada prođu. To pokazuje kakvi smo i koliko zaista držimo do svojih velikih, svijetlih imena.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
U cetinjskom i crnogorskom kosmopolitskom iskustvu umjetnost je profesija, ali i mjera trajanja i odgovornosti. Smrt slikara zato nije samo kraj duhovnog dodira s platnom, već početak njegovog trajnog dodira s vremenom. Onoga časa kada ruka stane, slika počinje da živi samostalno. Tek nakon odlaska počinjemo da gledamo pažljivije. Platna koja smo mimoišli odjednom traže pogled. U njima prepoznajemo vrijeme koje je slikar nosio u sebi, prostor iz kojeg je crpio snagu i unutrašnju disciplinu da ne podilazi, već da svjedoči.
Smrt slikara ne donosi kraj dijaloga. Naprotiv – ona ga otvara. Slika postaje mjesto susreta onih koji dolaze poslije, jedini jezik koji više ne može biti prekinut. U tom jeziku nema objašnjenja, ali ima trajanja. Smrt u likovnoj umjetnosti nikada nije tačka, već trenutak u kojem se djelo odvaja od autora i počinje da egzistira kao samostalna cjelina.
Kod Smaila-Smaja Karaila taj trenutak ne donosi dramatičan prekid, već gotovo asketsko preuzimanje slike od strane vremena. Njegova platna ne nose patos oproštaja niti potrebu za završnom izjavom – ona su već za života bila oblikovana kao prostori spremni da opstanu bez prisustva ruke koja ih je stvorila. Karailova djela funkcionišu kao memorijali egzistencije, lišeni naracije, ali ispunjeni suštinom trajanja.
Smail-Smajo Karailo, bez obzira na nagrade, državna priznanja i pedagoški rad, ostavlja i gorčinu – onu što kao društvo za njegova života nijesmo učinili više. Kod nas, nažalost, mnogo toga počiva na pojedincima i entuzijastima, a ne na institucijama. O Smaju su pisali vrsni istoričari umjetnosti i majstori pera – Ljiljana Zeković, Marko Špadijer i drugi – ali njegov život i stvaralaštvo teško da bi stali u okvire jednog teksta. On je, uostalom, još za života prerastao mjeru likovnih kritika.
Rođen na Cetinju 15. decembra 1940. godine, Karailo je iz Prijestonice ponio ne samo pripadnost, već i suštinu – osjećaj mjere, dostojanstva i unutrašnje discipline. Cetinje je bilo njegovo trajno ishodište: polazna tačka i završna sintagma njegovog stvaralačkog puta. Njegovo slikarstvo ne traži poređenja da bi se potvrdilo; ono pripada kontinuitetu cetinjske likovne tradicije po ozbiljnosti izraza i odgovornosti prema prostoru iz kojeg je poteklo.
Formalno obrazovanje započeo je u Umjetničkoj školi u Sarajevu, a završio na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, u klasi profesorke Ljubice Sokić. Iz te škole ponio je osjećaj za čistoću forme, redukciju i misaonu kontrolu slike, što je preveo u lični i prepoznatljiv izraz.
Kao profesor na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću, a potom na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore na Cetinju, ostvario je duboku pedagošku dimenziju svog djelovanja. Studente nije učio kako da budu uspješni, već kako da budu tačni prema sebi, prema slici i prema svijetu. Govorio je malo, ali je svaka riječ imala težinu. Autoritet je gradio ličnim primjerom, ne pozicijom moći.
U likovnom smislu, njegov opus opire se lakim klasifikacijama. Karailova slika ne traži pažnju agresijom boje niti spektaklom motiva. Ona se obraća tišinom, slojevitošću i unutrašnjom napetošću. Kretao se između figurativnog i apstraktnog, ali nikada nije gubio dodir sa stvarnošću. To je slikarstvo meditacije, u kojem se prostor ne prikazuje, već promišlja, a figura se ne opisuje, već naslućuje.
Posebno mjesto zauzima odnos prema crnogorskom pejzažu – kršu, kamenu i svjetlosti. Svjetlost je kod Karaila primarni plastički element: ona se rasipa prostorom, obavija oblike i stvara magični realizam i metafizičku dimenziju slike. Njegovo stvaralaštvo može se čitati kao proces unutrašnje selekcije, gdje ništa na platnu ne postoji bez opravdanja.
Karailov značaj za savremenu crnogorsku umjetnost ne iscrpljuje se u opusu. Bio je jedan od rijetkih likovnih i intelektualnih stubova koji su trajali kroz više decenija, sa unutrašnjim kontinuitetom i etičkom dosljednošću. Njegova skromnost nije bila poza, već stanje duha.
Danas, kada ga više nema među nama, ostaje njegova slika. Ali ostaje i nešto možda još važnije – ostaje način. Cetinje i Crna Gora izgubili su nenametljivog čuvara vrijednosti, ali su dobili trajni znak da se kultura ne gradi samo djelima, već i karakterom.
Smail-Smajo Karailo nastavlja da traje kroz svoje djelo – kao svjedočanstvo dosljedne, etički utemeljene umjetničke prakse. Njegovo prisustvo nije završeno, već preneseno u prostor trajanja slike i njegovog voljenog Cetinja.