Piše: Almir Mehonić
Najpoznatiji roman sandžačkog književnika Murata Baltića Fetva doživjet će svoje treće izdanje, ovog puta kod prestižne beogradske izdavačke kuće “Dereta”. Ova vijest dolazi pred skoro pa 25 godina od prvog objavljivanja ovog romana, koji je po mnogo čemu obilježio procese u sandžačkoj književnoj školi.
Rat, osvajanja, mržnja i nasilje dominantne su teme romana Fetva Murata Baltića. Priča o sandžačkoj kasabi Sjenici, neposredno prije nego što su je osvojili Karađorđevi ustanici u Prvom srpskom ustanku, priča je i o posustaloj carevini, zabranjenoj ljubavi, brutalnosti vlasti, strahu pred novim vojskama i novim vremenom, surovosti osvete…
Prof. dr. Sead Šemsović kaže da je pojava romana Fetva 1994. godine označila početak jednog novog razdoblja u bošnjačkoj književnosti.
“Tek ovim romanom Bošnjaci se započinju baviti genocidom. Sudbonosni trenutak njegova pojavljivanja usred je opetovanja genocidnih radnji nad ovim narodom, što predstavlja svojevrsno upozorenje na stravičnost događaja koji se u dvije godine prije, u toj, a i u narednoj godini, dešavaju na prostoru Bosne i Hercegovine i u pograničnim dijelovima Sandžaka”, ističe prof. Šemsović.
Murat Baltić, kao tadašnji sudija Opštinskog suda u Sjenici, sasvim samouvjereno ulazi u sukob s vlašću, baveći se genocidom nad Bošnjacima koji se dogodio 1809. godine, i o kome ponajprije svjedoči sam Vuk Stefanović Karadžić zgražavajući se nad nedjelom vojske Karađorđa Petrovića nad bošnjačkim civilnim stanovništvom Sjenice. Stravičnost zločina i njegova historijska neupitnost dali su materijal za roman kojim će Baltić pomaknuti bošnjačku svijest o samima sebi.
Sam Baltić ističe da se u Fetvi dogodilo puno fetvi, kroz razne oblike nasilja, mržnje, osvete i netolerancije i da je on kao pisac pokušao da tome suprotstavi otvorenost, toleranciju i suživot.
“Rođen sam i odrastao na nekadašnjoj granici Srbije i Turske i igrao se na nekim značajnim tadašnjim međištima, pa i na jednom velikom bojištu (Kalipiljski rat). Moj dobri prijatelj, sad pokojni Mile Nedeljković, vrstan etnolog, boravio je više puta u tom kraju i jednom mi je donio kopiju knjige od Antonija Protića i, uz neke predrasude koje su još veoma prisutne u Sandžaku, eto dobrog materijala za knjigu. Fetva je prvi put objavljena 1994. godine i odmah se digla velika hajka na mene i na knjigu. Ugledni Sjeničanin Jefto Vučković mi je tada rekao: ‘Pročitao sam Fetvu, knjiga je divna, ali si njom navukao omču na vrat, sad čekaj kad će ti izmaći stolicu ispod nogu.’ Društvo pisaca Sandžaka ju je iste godine proglasilo za knjigu godine, a istovremeno je podnijet zvanični zahtjev Okružnom tužilaštvu u Novom Pazaru za njenu zabranu. Poslije su mene zabranili u Srbiji, tako da ja i Fetva imamo nekako slične i isprepletane sudbine”, kaže Baltić u razgovoru za Stav.
Baltić podvlači da Sandžak za njega nije nikada bio samo ono kako ga danas neki žele predstaviti, odnosno kao teritorijalnu cjelinu, već mnogo više na duhovnom i kulturnom planu i osobenostima.
“Sandžak je uvijek bio i greda preko koje su mnogi pokušali da pretegnu Istoku ili Zapadu, a od čega su najviše ispaštali Sandžaklije. U tome prednjači strašni događaj u Sjenici iz 1809. godine koji je opisan u Fetvi, ali neki i danas pokušavaju da se natežu preko leđa Sandžaklija”, kaže Baltić.
Ipak, pored neprijatnosti koje su pratile autora koji je na kraju emigrirao za Njemačku, ovaj roman ostavit će neizbrisiv trag u bošnjačkoj književnosti u Sandžaku. Na to ukazuje i prof. Šemsović, ističući da će se tek nakon Fetve bošnjački romansijeri s prostora Sandžaka uhvatiti u koštac s temama koje su sve vrijeme bile zabranjene: iseljavanje, istrebljenje, pokrštavanje i, u konačnici, brojni genocidi nad Bošnjacima. Ta nova generacija romansijera pokušat će pratiti ovaj put koji je 1994. godine otvorio Murat Baltić svojim romanom.
Prof. Šemsović ukazuje da, pored same teme, Baltić se u Fetvi vraća i duhu bosanskog jezika, pa će njegov roman biti i prvo djelo sandžačkog pisca u 20. stoljeću koji traga za leksičkim rješenjima koja odgovaraju prirodi maternjeg, bosanskog jezika.
“To njegovo traganje danas, skoro četvrt stoljeća kasnije, sasvim pouzdano možemo nazvati pionirskim i u ovom segmentu njegova postojanja”, zaključuje Šemsović.