Svaki ašik trebao bi naučiti svirati def

0
352
blank

U Bosni i Hercegovini oduvijek je bilo muzičkih entuzijasta koji su se, osim u sviranju, okušali i u proizvodnji muzičkih instrumenata. Jedni su to radili s više, a drugi s manje uspjeha. Pojedinci su čak ovaj svoj prvobitni eksperiment uspjeli toliko usavršiti da im je kasnije postao i primarni posao. Ljudi su se upuštali u tu avanturu najčešće s ciljem dobijanja savršenog mehanizma, besprijekornog instrumenta po njihovom “mirisu i ukusu” koji je nemoguće kupiti u lokalnim prodavnicama muzičke opreme.

Do sada je praksa pokazala da imamo najviše kreativaca koji prave žičane i gudačke instrumente, dominantno gitare i violine, ali imamo i rijetke majstore koji se bave izradom udaraljki. Još ćete rjeđe naći one koji su se okrenuli ručnoj proizvodnji udaraljki orijentalnog porijekla. Mi smo imali sreću da jednog takvog “zanatliju” pronađemo u Brčkom, a ime mu je Bilal Handarić.

On se specijalizirao u izradi defova, udaraljki koje porijeklo vode s Bliskog istoka. Danas su defovi široko zastupljeni u popularnoj i klasičnoj muzici Irana i Pakistana, ali već se stoljećima koriste i u BiH. Sastavni su segment duhovne muzike bosanskih muslimana, a često su korišteni i tokom zikrova i drugih ibadeta derviša ovih prostora, kao i derviša širom svijeta. Osim što se specijalizirao u izradi defova, Handarić je “subspecijalizirao” rađenje posebne vrste iranskih defova, koji su u naše krajeve stigli s dolaskom Osmanlija.

Kako nam je približio, iransku varijantu karakteriziraju halke (lanci) i obruč od 54 cm na koji se kasnije ugrađuje visokokvalitetna koža ili posebna muzička plastika za lupanje.

“Def je ručni instrument koji dolazi iz porodice udaraljki. Svoje korijene vuče iz Irana i nekih arapskih zemalja, a koristi se u mnogim stilovima muzike. Postoji i više različitih modela ovog instrumenta. Osim defa, često ćete čuti da ovaj instrument zovu erbane ili bendir. Zanimljivo je da pojam erbane koriste Iranci, dok je bendir termin koji mnogo češće koriste Turci. Što se tiče Bošnjaka, nije rijetkost da od naših ljudi čujete i riječ kudum kao ime za ovu vrstu glazbala, iako je kudum nešto sasvim drugo. Uprkos činjenici da postoje sitne razlike u obliku i zvuku od zemlje do zemlje, od tradicije do tradicije, te varijacije defova dijele nijanse”, objasnio je Handarić uz napomenu da se def danas koristi u cijelom svijetu iako mnogi misle kako je ograničen samo na one zemlje do kojih su stigli islam i orijentalna kultura.

blank

Kako nam dalje priča, def su Osmanlije koristile u gotovo svim prilikama. Koristio se za skretanje pažnje stanovništva tokom velikih okupljanja, ali je bio i ritmička baza osmanskih vojnih marševa. Uprkos svemu, najmasovnije se upotrebljavao u tekijama tokom zikra i izvođenja ilahija te tokom bajramskih sijela.

“Kod Bošnjaka muslimana def, bendir ili kudum, ovisno od toga kako ga ko naziva, najdublji trag ostavio je u našim tekijama. Gotovo je neizostavan tokom zikrullaha i izvođenja ilahija. Koristili su ga derviši ovih prostora čak i u najtežim vremena, u mračno doba komunizma, kada je bio formalno zabranjen rad tekija. Tada su se sufije krišom okupljale u šejhovskim kućama kako bi veličale Uzvišenog Stvoritelja, ali i kako bi svoju dušu počastile pokojom ilahijom i kasidom uz def. Sličan je i moj put. I ja sam prvi dodir s defom imao u svojoj tekiji. Često bih gledao neke derviše koji su imali znanja da ga koriste te slušao zvukove koje proizvode rukama, taj sklad i ljepotu. To je nešto očaravajuće”, priča nam o svom ličnom iskustvu koje je u njemu probudilo ljubav prema ovoj vrsti udaraljki.

Velika želja Bilala Handarića bila je nabaviti ovaj instrument, ali se, nažalost, u našim radnjama nije mogao pronaći niti je bilo čovjeka u to vrijeme koji bi ga mogao ručno izraditi. Kaže da je najbliža država gdje je mogao kupiti def bila Turska.

“Jednostavno, imao sam želju da posjedujem def i da ga naučim koristiti. S obzirom na to da sam imao velike probleme u vezi s nabavkom, došao sam na ludu ideju da se sam upustim u izradu. Malo sam istraživao na internetu, prikupio sam neke osnovne informacije te sam započeo rad s hobi-alatom i nekim starim okruglim tepsijama koje su mi služile za uvrtanje drveta kako bih na kraju dobio obruč. Kada sam završio s tim procesom i kada sam se uvjerio da to mogu, uložio sam ušteđevinu u kupovinu profesionalnog alata i potrebnih kalupa.

Hvala Bogu, danas imam i mašinu za zatezanje plastike na obruč, u međuvremenu sam saznao koji je metal najbolji za halkice, a iskustvo me naučilo da je orah najbolje drvo za okvir. Veoma je bitno da je drvo žilavo i da ne puca, a tu se orah pokazao jako efikasnim. Izrada defova je za mene nešto posebno, drago mi je da mogu pomoći našim tekijama kada od mene zatraže da im napravim ovaj instrument”, dodao je Handarić uz riječi da je posebna slast kada ima mogućnost popraviti neki stari def koji gotovo uvijek krije neku zanimljivu priču.

blank

Svoj prvi def, otkriva nam, napravio je 2013. godine, četiri godine nakon što je prvi put čuo u tekiji kako uživo zvuči. Sada mu je to postalo rutina i uglavnom mu ne treba više od 48 sati za finaliziranje jednog ovakvog proizvoda.

“Kada bih rekao da rad na jednom defu traje dva dana, mnogi bi pomislili kako je u pitanju nešto prosto, nešto primitivno što ne traži posvećenost. Međutim, daleko od toga. Izraditi jedan kvalitetan def, koji će imati zvuk izražene ljepote, zahtijeva maksimalnu koncentraciju i usmjerenost. Proces izrade počinje motanjem drveta, a onda slijedi lijepljenje, brušenje te na samom kraju farbanje i postavljanje zakački i halkica. Kada sve ovo odradite, onda dolazi zatezanje kože ili plastike na obruč i tek tada možete isprobati kako def rezonira. Kako ne bih uplašio one koji se kane baviti ovim zanatom, ohrabrujem ih informacijom da je sve ovo moguće samostalno naučiti, samo je potrebno uložiti trud i vrijeme u istraživanje te nešto novca. Samostalno sam i ja naučio, bez pomoći nekog majstora”, rekao je.

Kada smo ga pitali ima li namjeru širiti svoj asortiman novim instrumentima, on je kategorično odbacio tu mogućnost. Kazao je da mu je ovo samo hobi i podvukao je da mu je najveća želja da se ova vještina što više raširi u našoj zemlji. 

“Naši ljudi su zainteresirani za udaraljke, mnogi mi dolaze kako bi sebi priuštili jedan def, da pomalo uče. Po mom mišljenju, svaki ašik bi trebao barem neke osnove znati jer su defovi neizostavni u devran i kijam zikrovima. Znate, def je lahko naučiti kada imate volje i ljubavi. Sve je lahko kada imate volju i ljubav. U našoj duhovnoj muzici ima svega nekoliko obaveznih taktove koje biste trebali znati, što govori da uopće nije težak za savladati. Također, ovom prilikom apelujem na sve one koji imaju kakav-takav alat i koje zanimaju orijentalni instrumenti i ručni rad da se daju u izradu defa. Treba nam takvih ljudi. Bilo bi predivno da u Tarikatskom centru imamo nekoga ko bi se brinuo isključivo o defovima, o našim bendirima, posebno one ljude koji bi serioznije pristupili njihovoj izradi. Na taj način bi se uveliko doprinijelo očuvanju naše tradicije i bogate duhovne baštine”, za kraj je kazao Bilal Handarić.

Izvor: Stav.ba