Ramazan u Tutinu nije samo mjesec posta i molitve – on je i vrijeme posebne atmosfere, kada grad oživi posebnim duhom i energijom. Ovaj mali, ali bogati kutak Sandžaka odiše mirisima iftara i zvukovima ezana, a njegovu ljepotu dodatno upotpunjuju ljudi koji ovdje žive – vrijedni, posvećeni i puni života.
Ramazan u Tutinu nosi poseban duh – ispunjen zajedništvom, duhovnošću i kulturnim bogatstvom. Ovaj grad, iako malen, odiše posebnim stilom i načinom života koji se tokom ovog svetog mjeseca dodatno ističe. No, osim vjerskog i društvenog značaja, Tutin je i dom izuzetnim umjetnicima koji svojim radom ostavljaju neizbrisiv trag u kulturnoj historiji.
U okviru Ramazanskog programa Portala Takt, imali smo priliku čuti razgovor sa jednim od istaknutih umjetnika ovog kraja – akademskim slikarom Medžidom Fakićem, čiji su radovi prepoznati širom svijeta. Kroz razgovor s njim, saznajemo da slikarstvo i tradicija Bošnjaka Sandžaka oblikuju njegovu umjetnost, ali i kakav je položaj umjetnika u manjim sredinama poput Tutina.
Na samom početku razgovora, Medžid Fakić ističe koliko je Ramazan u Tutinu poseban: “Mjesec Ramazana je lijepa priča. A mislim da nigdje nije tako lijepa kao u Tutinu. Iako nismo veliki grad, imamo poseban ritam i način života u ovom periodu. Sve se mijenja na bolje – ljudi, prostori, ulice, sve diše posebnom toplinom i pozitivnom energijom. Mnogi ljudi koji su iz Tutina, ali žive daleko, vraćaju se kako bi proveli ovaj sveti mjesec sa svojim porodicama i sugrađanima. Ta povezanost, taj osjećaj pripadnosti, dodatno obogaćuje duh Ramazana u ovom gradu.”
Slikarstvo kao sudbina
Kada je upitan kada je otkrio da će postati slikar, Fakić odgovara bez oklijevanja: “Jednostavno, sebe sam samo u tome pronalazio. Mene kroz školovanje nije interesovala matematika, ni fizika, i sad kad dođe osam puta sedam, stane i pokoleba to. Znači, otkako znam za sebe, usmjeren sam u tom dijelu. Jednostavno, moj život je slikarstvo. Moja nauka je slikarstvo. I ono što me posebno fascinira u svemu tome, ono što je za mene jako interesantno kao tema, je upravo bošnjačka tradicija i kultura. I još uvijek je za mene to neiscrpna tema, i na svim mojim radovima se skoro osjeća taj bošnjački duh.”
Za Fakića, slikarstvo nije samo profesija – to je njegov način života, njegova nauka. Ono što ga posebno fascinira i inspirira jeste bošnjačka tradicija i kultura, koja se kao motiv provlači kroz gotovo sva njegova djela.
“To je neiscrpna tema. U svakom mom radu može se osjetiti taj bošnjački duh. Kod mene je više prisutna neka metafizika i sve ostalo, i na taj način je predstavljena isto u dobroj mjeri ta bošnjačka kultura i tradicija. Ali ima par vrlo interesantnih detalja koji me onako posebno privlače kad je u pitanju to prirodno okruženje u kojem živimo.”
Inspiracija u sandžačkim pejzažima i simbolima
Iako nije klasični pejzažni slikar, Fakić ističe da priroda Sandžaka ima značajno mjesto u njegovom umjetničkom izrazu. Posebno mu je bliska planina Ahmica, koju smatra impozantnijom čak i od Hajle.
“Ono što me onako posebno čini ponosnim je kad gledam Ahmicu. Ahmica je planina iznad Rožaja. Ona je meni mnogo ljepša od Hajle, s druge strane, Jakulja i sve ostalo, ali Ahmica je posebna. Taj vrh je onako impozantan. Imaš dojam da je nad cijelim Sandžakom jedan ogromni lav kako stoji i posmatra cijeli Sandžak. Pored nje ima svoje brdo, a i Medžid i Tutin imaju svoju planinu.”
Pored Ahmice, inspiraciju pronalazi i u Pešterskom polju, nekadašnjem jezeru oko kojeg su ispletene epske legende. S posebnim ponosom spominje i svoje selo na Pešteri, ali ističe da ga najviše privlači selo Braćak, koje naziva najljepšim na Pešteri.
“Nešto što me posebno lako kopka da istražujem u slikarstvu, ta širina, ta ljepota, je to Peštersko polje.Moje selo je Naboje, na Pešteri. Ima vrlo lijepo i interesantno selo, ali me mnogo više privlači Braćak kao ubjedljivo najljepše selo na Pešteri. Ono je podno Trojana, Trojan je moćan i on stoji i kontroliše i posmatra cijelu Pešter, Peštersko polje. Tako da na mnogim mojim slikama, ako budete negdje gosti u mom ateljeu, onda ćemo svu priču direktno prenijeti našim gledaocima da vide to sve o čemu ja pričam, o tom prelijepom Trojanu, o tom lijepom Braćaku, o toj ravnici, nekadašnjem jezeru, Alija Đerzelez koji je baš na tom mjestu udario sabljom, pa je odatle ta simbolika krenula, ta voda, ta sva priča epska, koja i dan danas traje na ovim prostorima.”
Priča o Hamzagića kući i staroj arhitekturi
Razgovor je zatim prešao na umjetnički značaj arhitekture ovog kraja. Voditeljica emisije ističe kako je očekivala da će Fakić donijeti sliku u studio, ali umjesto toga, neočekivano su pronašli njegov rad upravo u Hamzagića kući, gdje je snimanje emisije bilo održano. “To je jedna vrlo interesantna slika. Fotografija na osnovu koje je nastala potiče iz 1914. ili 1915. godine. Mi danas sjedimo u ovoj kući. I jedna vrlo interesantna kuća. To je, mogu reći, slobodno prvi tip gradske kuće na prostoru Tutina.”
Fakić zatim objašnjava da je Hamzagića kuća jedna od prvih gradskih kuća u Tutinu, zajedno sa kućom Sulja Hamzagića i Vehbije Hamzagića.
“Ovaj tip gradnje i ova arhitektura je karakteristična samo za Tutin, Rožaje, Plav. Recimo u Novom Pazaru nema ovakav tip kuće i ovakav tip gradnje kao što je ovdje prikazano i na ovoj slici. Inače, kakve su kuće bile na ovim prostorima? Ovdje sa moje desne strane je Han Hamzagića, koji je bio tu odmah u blizini ove kuće. Znači, još u pretprošlom vijeku Tutin je imao svoj Han. Ovdje je taj most preko rijeke Vidrenjak. Tu se samo malo vidi jedna ogromna vodenica sa šest vodeničkih točkova je bila. I vrlo interesantna. Znači, cijeli ovaj kraj je koristio usluge ove vodenice tu koja je bila na tom mjestu.”
Ovaj tip arhitekture karakterističan je za Tutin, Rožaje i Plav, dok u Novom Pazaru ovakve kuće ne postoje. “Ovdje sa moje desne strane bio je Han Hamzagića, a u blizini je bio most preko rijeke Vidrenjak. Ovaj kraj je imao svoju vodenicu sa šest vodeničkih točkova, što je bilo veoma važno za lokalno stanovništvo. Rijeka Vidrenjak nije bila samo prirodna granica, već i istorijska razdjelnica između Srbije i Crne Gore.”
Jedan od najzanimljivijih detalja na slici bio je put koji vodi ka Hotni džamiji, današnjoj centralnoj džamiji u Tutinu. Fakić opisuje njene impozantne dimenzije, kamenu osnovu, drveni ulaz i prepoznatljiv minaret od drveta – tipičan za Bosnu i sjeverne dijelove Crne Gore.
“Ona je bila prava ljepljepotica, ali je nažalost izgorjela u požaru 1926. godine. Što kažem, bila. Nažalost, 1926. godine je izgorjela u požaru. Vrlo interesantni dimenzijin džamije, osnova i taj glavni dio džamije je bio ozidan kamenom. Pokrivena je bila šindrom sa drvenim tim ulazom, odnosno tom terasom koja je odvajala glavni ulaz te džamije i sa jednim impozantnim minaretom od drveta. To je taj tip džamije koji je karakterističan za Bosnu i ovaj sjeverni dio, da tako kažem, Crne Gore, ponavljam, taj tip džamije nema u Novom Pazaru.”
Izazovi umjetnika u malim sredinama
Na pitanje koliko je izazovno biti umjetnik u manjoj sredini poput Tutina, Fakić se osvrće na širu sliku:
“To pitanje je danas koliko je izazovno uopšte biti umjetnik. Istina. To možete da pitate i nekog ko se bavi ovim poslom iz Novog Pazara, iz Sarajeva, iz Beograda, bilo gdje. Znači, danas živimo u jednom vremenu gdje te kulture i neke kulturne vrijednosti nisu nam baš na nekom zavidnom nivou. Nekako dolazi u nekakvom redu sled uzbivanja, da nam kultura i kulturna uzbivanja dođu na kraj, što nije dobro.”
Iako izazovi u umjetničkom svijetu postoje svuda, Fakić ističe da se u Tutinu posljednjih godina ipak nešto pokrenulo. Formirano je Udruženje likovnih umjetnika Tutina, što predstavlja značajan korak ka promovisanju i podršci mladim slikarima i umjetnicima u ovoj sredini.
“U Tutinu se počelo nešto dešavati. U prošloj godini smo formirali Udruženje likovnih umjetnika Tutina. Iznenadio me podatak i činjenica da u našem gradu ima toliko školovanih ljudi, zahvaljujući dva univerziteta koja imamo u Novom Pazaru. Stasale su već neke generacije i, da tako kažem, jednu većinu u tom udruženju čine mladi slikari. Ono što me jako posebno raduje i što je meni kao predsjedniku u ovom udruženju je motivacija da pomognemo tim ljudima i vezano za ovo vaše pitanje kako i na koji način da ti ljudi nađu svoje mjesto i svoj nekakav umjetnički svijet u ovom prostoru. Dakle, s druge strane je pa malo izazova. Ima i nešto što moramo realno gledati. Stvari se mijenjaju. Znači, pred nama su neki drugi tokovi. Pa, po svemu sudeći, učestvujemo u onome što se zove novi svjetski poredak. Samim tim tu se pravi neka nova definicija kako i na koji način predstaviti svojoj sredini, a i šire, kad je u pitanju konkretno slikarstvo dio kulture, da tako kažem.
Evo, mi smo imali bogatu i jednu dobru izložbu revijalnog karaktera u decembru mjesecu. Za divno čudo. To je izvanredno prihvaćeno bilo i ta galerija je bila premala da primi sve ljude koji su došli da vide te slike, da prisustvuju tom samom činu otvaranja izložbe, što me ovako posebno obradovalo u tome da u ljudi postoji volja i želja i samo treba naći način kako ih motivisati i na koji način sa kulturom treba, odnosno sa kulturnim programima, da izađe u javnost. Znači, umjetnost živi u Tutinu i to je važno. Mladi se pokreću i žele da rade i to je važno. Šta bi, na primjer, vaša poruka za kraj bila tim mladim umjetnicima koji su možda baš u manjim sredinama, ali i oni, kao što ste kazali, nije samo onaj izazov na umanjim sredinama…”
Poruka mladim umjetnicima: Organizacija je ključ
Na pitanje kakav bi savjet dao mladim umjetnicima, Fakić naglašava da više nije važno gdje živite, već koliko ste organizovani.
“Možete živjeti u Londonu, Njujorku, Sarajevu, Beogradu ili malom Tutinu – ali ako niste organizovani, ako ne učestvujete u sistemu, nećete uspjeti. Evo ja iz jednog malog Tutina sam veoma aktivan u tom dijelu. Jedna slika mi je u Sarajevu na toj velikoj revijalnoj izložbi u galeriji Roman Petrović, pa druga slika mi je malog formata na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Ide ta izložba, pripremam izložbu u Baru u okviru Barskog ljetopisa, pripremam izložbu u Beogradu, pripremam izložbu u Nacionalnoj galeriji Makedonije, u Skoplju. Sve je to iz Tutina. Znači, stvar je samo koliko ste organizovani. S druge strane, ne mogu se požaliti ni u onom komercijalnom dijelu, kad je u pitanju slikarstvo i sve ostalo. Moje slike su tražene, bukvalno sve što naslikam, ima svoj nekakav put i to je jako dobro. A ovi mladi ljudi moraju da shvate jednostavno to neko novo vrijeme. Pričamo priču u ovom prelijepom mjesecu i neka ovo bude poruka…”
Ističe i da njegova umjetnost ima komercijalni uspjeh, što pokazuje da kvalitet i rad mogu pronaći svoje tržište bez obzira na lokaciju.
Umjetnička scena Tutina: Podrška iskusnih majstora
Značajan doprinos oživljavanju umjetnosti u Tutinu dao je i Nuradin Dino Trtovac, ugledni profesor likovnih akademija u Zagrebu i Rijeci, koji se s entuzijazmom priključio ideji formiranja udruženja. “Trtovac je bio stipendista francuske vlade, jedno od najvećih imena u svijetu umjetnosti na prostorima bivše Jugoslavije. Njegova podrška našem udruženju ogromna je motivacija”, ističe Fakić.
Osim njega, u umjetničkom krugu Tutina prisutan je i Selman Trtovac, doktor vajarstva i radnik u Geteovom institutu u Beogradu, čiji je rad priznat širom Evrope. “Imamo ljude, imamo volju i želimo da pokažemo koliko je bošnjačka kultura bogata. Sandžak ima šta da prikaže svijetu.”
Fakić otvara i pitanje kulturne politike u Tutinu, ističući da je godinama Dom kulture bio zatvoren, što je ozbiljno ugrozilo kulturna dešavanja u gradu. “Moramo kao zajednica dati više prostora kulturi. Bošnjaci su narod bogate tradicije, i to moramo pokazati.”
Pored toga, Fakić ističe i demografski potencijal Tutina: “Tutin je najmlađi grad u Evropi kada se gleda prosječna starost stanovništva i stopa nataliteta. To je ogromno bogatstvo, koje trenutno više koristi Njemačka nego Sandžak. Ali, ako mladi ostanu ovdje i grade svoju budućnost, sigurno će i Sandžak imati koristi.”