Muhamed Hevaji Uskufi je 1631. godine završio “Maqbūli ‘ārif“, poznat kao “Potur Šahidija“, djelo koje zauzima posebno mjesto u historiji bosanske pisane tradicije. Gotovo dva stoljeća kasnije, Vuk Stefanović Karadžić objavio je “Srpski rječnik“. Između ta dva djela ne postoji jednostavna linija koja bi vodila od jednog jezika ka drugom, ali postoji važna historijska promjena: način na koji se jezik razumije i povezuje s identitetom.
Uskufijevo djelo nastalo je u drugačijem političkom i kulturnom ambijentu. Bosna je tada bila dio Osmanskog carstva, a jezička slika prostora bila je višeslojna. U takvom kontekstu Uskufi je napisao bosansko-turski rječnik u stihovima, pri čemu na početku rukopisa stoji formulacija “Bosnevī lisānı üzere lugāt-ı manzūme“, odnosno rječnik u stihovima na bosanskom jeziku. Sam naziv predstavlja važan historijski trag o tome kako je jedan autor iz Bosne imenovao jezik kojim se služio.
Međutim, iz te činjenice ne treba izvlačiti zaključak da je Uskufi razumio “naciju“ na isti način na koji se ona razumije u 19. ili 21. stoljeću. To bi bilo projiciranje savremenih nacionalnih kategorija u 17. stoljeće. Uskufijev značaj upravo je u tome što pokazuje da je naziv bosanski za jezik postojao u pisanoj upotrebi mnogo prije modernih nacionalnih država i nacionalnih standardizacija.
Tu počinje zanimljiva razlika između Uskufijevog i Vukovog vremena.
Vuk Stefanović Karadžić djelovao je u 19. stoljeću, u vremenu evropskog nacionalizma, stvaranja modernih država i snažnog povezivanja jezika, književnosti i nacionalnog identiteta. Njegova reforma srpskog književnog jezika bila je historijski izuzetno značajna. Uvođenje narodnog govora kao osnove književnog jezika, reforma pravopisa i objavljivanje “Srpskog rječnika“ predstavljaju ključne momente u razvoju modernog srpskog standardnog jezika.
Vuk Stefanović Karadžić je učinio mnogo kad je riječ o standardizaciji srpskog jezika: reformirao je pravopis, a književni govor snažno vezao za narodni. Izdavanjem “Srpskog rječnika” 1818. godine, a potom objavljujući drugo izdanje 1852. godine dosegao je ključni trenutak reforme.
Ali Vukov odnos prema jeziku nije ostao samo lingvistički. U tekstu “Srbi svi i svuda“, napisanom 1836. a objavljenom 1849. godine, iznio je veoma široko shvatanje srpskog etničkog prostora. Među Srbe je ubrajao i štokavske govornike drugih vjera, uključujući muslimansko stanovništvo Bosne, koje je nazivao “Srbima turskoga zakona“.
Tu se otvara jedno od najvažnijih pitanja južnoslavenske jezičke historije: može li činjenica da dvije zajednice govore istim ili veoma srodnim jezikom biti dovoljna da se odredi njihova nacionalna pripadnost?
Lingvistički gledano, odgovor je složen. Jezik, dijalekat, standardni jezik, etnički identitet i nacionalna pripadnost nisu ista kategorija. Štokavsko narječje obuhvata ogroman prostor i kroz historiju je bilo zajednički jezički prostor različitih vjerskih, regionalnih i kasnije nacionalnih zajednica. Sama činjenica da neko govori štokavskim govorom ne određuje automatski njegovu nacionalnu pripadnost.
Upravo je tu razlika između jezika kao komunikacijskog sistema i jezika kao političkog simbola.
Tokom 19. stoljeća jezik postaje jedan od ključnih elemenata nacionalnih pokreta. Narodni govori se standardiziraju, stvaraju se gramatike i rječnici, određuje se pravopis, formira književni kanon i istovremeno gradi predstava o tome ko pripada određenom narodu. Jezik više nije samo sredstvo komunikacije. On postaje jedan od temelja političke mobilizacije.
U tom kontekstu treba posmatrati i Bečki književni dogovor iz 1850. godine. Njegovi potpisnici zagovarali su približavanje književnih i pravopisnih praksi i prihvatanje južnog, odnosno štokavskog narječja kao književne osnove. Sam dogovor nije bio dokument kojim je proglašen jedan nacionalni jezik niti je predstavljao završetak nacionalnog jezičkog pitanja.
Ali njegovo kasnije historijsko značenje bilo je mnogo šire.
Kako su se tokom 19. stoljeća razvijali srpski i hrvatski nacionalni projekti, zajednička štokavska jezička osnova postala je predmet različitih interpretacija. Ono što je iz lingvističke perspektive moglo biti shvaćeno kao zajednički jezički prostor, iz političke perspektive počelo je biti tumačeno kao dokaz nacionalne pripadnosti.
Tu se zapravo nalazi granica između jezičke reforme i nacionalne politike.
Reforma jezika sama po sebi nije problem. Svaka standardna kultura mora razvijati pravopis, gramatiku, rječnike i književni standard. Problem nastaje onda kada se iz činjenice da određena zajednica govori srodnim jezikom izvodi zaključak da ta zajednica zbog toga mora pripadati određenoj naciji.
Bosansko iskustvo posebno je složeno jer je prostor Bosne stoljećima imao vlastitu književnu i jezičku tradiciju, a njegovi stanovnici pripadali različitim vjerskim zajednicama. Uskufi je jedan od ranijih autora koji je svoj jezik izričito nazvao bosanskim, ali on nije jedina činjenica na kojoj treba graditi historiju bosanskog jezika.
Zato je metodološki pogrešno s jedne strane tvrditi da je Uskufi „dokazao“ postojanje savremene bosanske nacionalne svijesti u 17. stoljeću, ali je jednako pogrešno ignorirati njegovo imenovanje jezika zato što se ne uklapa u kasnije nacionalne interpretacije.
Historija jezika je složenija od političkih mapa koje su nastale stoljećima poslije.
Dodatni problem nastaje kada se današnji standardni jezici retroaktivno projektuju u prošlost. Činjenica da savremeni bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski standardni jezici imaju visok stepen međusobne razumljivosti ne znači da se njihova savremena standardizacija može jednostavno preslikati na tekstove iz 17. ili 18. stoljeća. Isto tako, postojanje zajedničke štokavske osnove ne znači da je samo jedan savremeni nacionalni standard njen “vlasnik“.
Jezik nije teritorija koja se može politički prisvojiti.
Upravo zato Uskufi i Vuk ne bi trebali biti predstavljeni kao dvojica autora koji se međusobno “takmiče“ oko toga čiji je jezik stariji. Oni pripadaju različitim epohama i različitim historijskim okolnostima. Uskufi svjedoči o postojanju naziva bosanski u jednom bosanskom književnom djelu iz 17. stoljeća, dok Vuk pripada vremenu moderne jezičke standardizacije i nacionalnog preporoda.
Njihova djela zato govore i o promjeni samog značenja jezika.
Uskufijevo “bosanski“ govori o imenovanju jezika. Vukovo “srpski“ govori o standardizaciji jezika, ali i o sve snažnijem povezivanju jezika i nacionalnog identiteta. Između ta dva trenutka nalazi se gotovo dva stoljeća evropske historije u kojima je jezik postao jedan od najvažnijih instrumenata stvaranja modernih nacija.
Zato pitanje danas ne bi trebalo biti: “Čiji je štokavski jezik?“
Mnogo je ozbiljnije pitanje: kada je jezička srodnost prestala biti samo lingvistička činjenica i postala politički argument o tome ko je ko?
Odgovor se ne može pronaći u jednom rječniku, jednom autoru ili jednom dokumentu. Ali Uskufijev rječnik iz 1631. godine važan je upravo zato što podsjeća da historija imenovanja jezika nije počela u 19. stoljeću i da se jezička prošlost Balkana ne može tumačiti samo kroz nacionalne kategorije koje su nastale mnogo kasnije.
Uskufijev Rječnik možete pogledati OVDJE.