“Bošnjak sam, i ma koliko me pekle istorijske nepravde, u meni gori nada da dolazi vrijeme istine. Vrijeme u kojem će se naš glas čuti jasnije, a naše dostojanstvo biti jače od svih rana, u kojem će naši mezari govoriti jednako snažno kao i živi, a naše ime biti zapisano među narodima koji su opstali uprkos svemu.“ (Zapis iz dnevnika Zaima Azemovića, 1993.)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Draga braćo i prijatelji Bošnjaci,
Na ovaj veliki dan treba da budete ponosni na svoje ime, vjeru, jezik i kulturu. Kada se osvrnete na vijekove vaše borbe i trajanja, vidjećete da ste uvijek iznova pokazivali snagu i istrajnost. Od srednjovjekovne Bosne, banova i kraljeva, stećaka koji i danas stoje kao kamene knjige vašeg identiteta, preko burnih stoljeća Osmanskog i Austrougarskog doba, do stradanja i ratova u 20. vijeku – ostali ste čvrsti u svom biću. Nosili ste polumjesec i zvijezdu iskušenja, ali i svjetlost svoga imena.
I u najtežim trenucima, poput genocida u Srebrenici, naučili ste da vaše pamćenje mora biti i opomena i snaga za budućnost. Treba da budete ponosni jer vi niste narod koji je trajao samo kroz bol i patnju – vi ste narod bogate kulture i duha. Vaša sevdalinka je pjesma u kojoj se prepliću tuga i radost, ljubav i čežnja. Vaša književnost, od Envera Čolakovića, preko Maka Dizdara, Nedžada Ibrišimovića do Huseina Bašića i mnogih savremenih autora, dokaz je da riječ može biti jednako snažna kao i mač. Vaša tradicija pokazuje da je pravi identitet živ onoliko koliko zna da primi i počasti gosta, da dijeli hljeb i osmijeh.
Vi ste nit koja povezuje različite svjetove. Na razmeđu kultura i civilizacija pokazali ste da se može živjeti s drugima, dijeliti i hljeb i riječ, i radost i bol. U vašem identitetu sadržana je univerzalna poruka da je čovjek uvijek veći od granica i da svako ime postaje uzvišeno kada je utkano u zajedništvo.
Zato vas danas podsjećam na velikana koji je upravo to znao: Zaima Azemovića. Ove godine navršava se 90 godina od njegovog rođenja i 10 godina od njegovog prelaska na bolji svijet. Njegova riječ bila je amanet i Bošnjacima i Albancima, i Crnogorcima i Srbima, jer je vjerovao da sudbina jednog naroda ne može biti odvojena od sudbine drugih. Bio je čuvar duše Sandžaka, ali i pjesnik univerzalnog čovjeka, prijatelj svakog insana. Književnost u njegovom opusu iscrtava arabesku koja ostaje da povezuje i onda kada su svi drugi tragovi nestali.
Danas, dok obilježavate ovaj Dan, treba da budete ponosni i na vašu dijasporu. U Njemačkoj, Švedskoj, Luksemburgu, Americi i širom svijeta Bošnjaci čuvaju svoje ime, prenose ga na djecu i unuke i dokazuju da se identitet ne gubi kada se prelaze granice – naprotiv, on postaje snažniji i bogatiji. Vi ste pokazali da se može biti i vjeran korijenima i otvoren svijetu.
Vaše ime je kao voda Ibra koja vijekovima teče i oblikuje kamen. Vaša pjesma je poput sevdalinke – u njoj je i bol i nada. Vaša vjera je postojana vatra koja svijetli i onda kada svi drugi plamenovi nestanu.
Zato danas, draga braćo i prijatelji Bošnjaci, ponosite se sobom i znajte da vaša djela postaju nasljeđe budućih generacija.
Ja, kao etnički Crnogorac, dijelim sa vama i vaše dobro i vaše zlo, jer vjerujem da vaša istorija, kultura i budućnost pripadaju i našem zajedničkom hodu kroz vrijeme.
Ekskluzivno povodom Međunarodnog dana Bošnjaka po prvi put javnosti donosimo poglavlje “Glasovi o odlasku“ iz romana “Muhadžiri” Zaima Azemovića. Ovo poglavlje, nastalo iz pera čuvara duše Sandžaka, svjedoči o progonima, patnji i dilemi bošnjačkog naroda početkom 20. vijeka. Snaga ovih stranica nije samo u njihovoj istorijskoj podlozi, već u univerzalnoj poruci o opstanku identiteta i vjeri u bolje sjutra.
Glasovi o odlasku
S proljeća 1913. godine snjegovi su se otopili, ali se nije otopio strah u srcima ljudi. Naprotiv, svakog dana pristizale su nove vijesti koje su donosile još nemira. U Rožaje su počele stizati izbjeglice iz susjednih krajeva: iz Peći, Plava i Gusinja. Pričali su potresne priče od kojih se krv ledila u žilama. Jedan insan raskinu rukav i pokaza zapešće oguljeno do krvi; djeca oboriše pogled i stisnuše zube. Noć je trajala duže od života. Ljudi iz čaršije dočekivali su ih s kahvom i somunom, ali i sa suzom u oku, jer svaka riječ bila je opomena šta bi moglo doći i na njihova vrata.
Jednog petka, poslije džuma-namaza, džamija u čaršiji bila je prepuna ne samo vjernika, već i zebnje. Hodža je toga dana sa mimbera, umjesto uobičajene hutbe, govorio o onome što se dešava:
— Braćo, teško su vrijeme dočekali muslimani na ovim prostorima. Ko odluči da ode, Allah da mu otvori put, a ko ostane, da mu da sabura. Bilo kako bilo, ne smijemo zaboraviti ko smo i u srcu uvijek nositi vjeru i emanet naših predaka.
Ljudi su skrušeno klimali glavama, a poneko je brisao suzu. Poslije dove niko se nije razilazio odmah. Ostali su u haremu džamije u grupicama, razgovarajući. Tu, ispod starih jela, moglo se čuti potmulo jecanje ponekog starca, dok su mladi stajali stisnutih šaka, lica zapaljenih ili od bijesa ili od straha. I kamen pod nogama kao da je drhtao od njihovog nemira.
Husein, insan srednjih godina iz Plava, stajao je na kamenim stepenicama, a oko njega se okupila čitava skupina insana. U Rožaje je stigao pješke, samo s odjećom na sebi i promrzlom ženom i sinom, pa su im mještani dali utočište. Sad je kroz suze i bijes pričao šta je vidio:
— Vallahi, braćo, noć kad su ušli u Plav, bilo je kao smak svijeta! Koga su god zatekli s oružjem, strijeljali su. Zulum je učinjen neviđen… Na stotine je pobijeno, a onda su preostale postrojili i nož pod grlo — ili ćeš primiti njihovu vjeru, ili te više nema. Kažu da je preko deset hiljada naših natjerano da se krsti, ili da ih progone i ubiju.
Na te riječi prolomio se muk i zapomaganje. Neko iz mase reče:
— Aman, Bože… Zar u ova vremena tako nešto?
Starina Mujo, sijede brade, podiže drhtavu ruku ka nebu:
— Gospodaru, daj nam snage da ovo izdržimo…
Glasine o pokolju u Plavu i Gusinju širile su se poput požara. Nije to više bila samo daleka priča – pred očima rožajskih majki i očeva sad su bili živi svjedoci, ljudi izbjegli sa ranama, bez imetka, s djecom koja plaču za očevima ostalim negdje u planini. Djeca Rožaja pitala su svoje majke: „Hoće li i nama tako biti?“ A majke su šutjele, stežući ih uz skute, jer nisu imale odgovor.
Težak teret spustio se na dušu čaršije. Kod kuća, po avlijama i čardacima, danima su se vodili isti razgovori: šta da se radi? Ostati na svom ognjištu pa šta bude, ili krenuti put Turske, gdje je, vele, vladar turski sultan i gdje bi možda mogli naći mira? U srcima ljudi bila su dva plamena: jedan što je gorio za zavičajem, i drugi što je tinjao od nade za sigurnošću daleko.
U avliji hadži Šemsa, jedno veče su se skupile komšije na vijećanje. Bijaše tu i Aziz-aga sarač, i Mujo, i neki ugledni ljudi iz mahale. Ugasili su fenjer do pola da ih mrak i riječi sakriju. Ajša je iznutra, iza pendžera, posmatrala skup. Muškarci su sjedjeli na stolicama, lica ozbiljnih kao kad se kakva presuda čeka. Meho je sjedio kraj svoga oca Hamze, koji je takođe bio među starješinama.
— Ja ne idem odavde, vala! — reče Mujo snažno, ali odlučno.
— Ovdje sam se rodio i ovdje ću, akobogda, i umrijeti. Pa makar sjutra poginuo, ne dam svog praga!
— Allah te pomogao, Mujo, ali… — nastavi Aziz-aga blago.
— Šta ako navale ko na Plav? Ne pita dušman čija je kuća, zapali i moju i tvoju…
— Šta hoćeš da kažeš? Da idemo svi? Da ostavimo mezare naših dedova neokopane? Aman zaman, brate, što je previše, previše je.
Neko treći, Ahmet zvani Zeko, protrlja čelo:
— U Turskoj kažu da primaju braću iz ovih krajeva. Već su mnogi iz Peći otišli. Priča se i da su cijele familije iz Plava i Gusinja krenule put Skoplja, pa vozom dalje za Carigrad.
— Vozom? — upita neko.
— Ja, vozom. Kažu da se željeznicom sad može daleko…
Hadži Šemso uzdahnu duboko:
— Eh, teško je to. Ko ostane možda strada, ko ode, ko da samom sebi otkine od srca.
Riječi su tonule u noć kao kamen u vodu. U tišini se čulo samo disanje insana i pucketanje grana na vatri.
U tom času zazvecka žica na kapiji, psi pod mahanom zalajaše i ućutaše. Vjetar s planine donio je miris snijega i hladnoće, kao da i on govori na uvo: bježite ili ginite. Po krovovima prah snijega narastao je kao meki jorgan, pendžer zažuti, pa utihnu. Ajša je kroz zamagljeno staklo gledala muškarce i zamišljala kako im riječi vise u zraku kao oštrice.
Te večeri se opet nisu dogovorili, osim da sačekaju još malo. — Ne srljajte, braćo — govorio je hodža koji je prisustvovao — već se Bogu dragom molite za pomoć, a odluku svako neka sam sa svojom porodicom prelomi. Hodžin glas bio je jezgrovit i snažan, ali se osjećalo da i on u srcu nosi brigu koja ga izjeda.
Samo je mjesec iznad Hajlinih vrhova svjedočio suzama koje su te noći potajno tekle u mnogim kućama. A glasovi o odlasku, glasovi nade i očaja, govorili su jedni drugima i raznosili se sokacima, kao da ih sam vjetar nosi. Nije bilo kuće u kojoj se ta riječ nije s brigom izgovarala, pa makar i preko kolijevke dok se uspavljivalo dijete.
Dani su se razvlačili kao hladna vunena pređa. Žene su, nečujne, vezivale zavežljaje: po koji jorgan, preobuku, hljeb omotan u krpu. Muškarci mjerili brašno i sol da „potraje“, pa opet odmjeravali kao da mjere i vlastite dane. Hodža bi za akšam proučio kraću dovu, a u smiraj, poslije nje, čulo se kako neko šušti po avliji, sakrivajući ključ pod kamen, ne znajući hoće li ga ikada više potražiti.
Pastiri s planina donijeli su glas da je na prevoju snijeg do iznad koljena, da karavanski trag zablijedi za tren. Trgovci s pijace kazivali su da je u Skoplju već podignut logor za muhadžire. Ajša i Meho su se mimoilazili pogledima koji su trajali duže od riječi, jer su znali da odluke odraslih stoje i nad njihovim srcima. Hadži Šemso pravio je spisak šta ponijeti, a Hava je na rub marame ušivala crvenu nit „da se ne izgubi put“. Djeca su spavala u opancima, „za svaki slučaj“.
I kad bi zora zapucketala po ledu na izvoru, činilo se da svaka odluka u grudima legne kao kamen: ostati, pa šta bude, ili krenuti, pa šta Allah dadne. A glasovi o odlasku miješali su se s dovama i koracima po snijegu, postajući trajna briga koju nosi cijela čaršija.
Izvor: Sandzacke.rs