Stvari danas brzo trošimo a još brže zamjenjujemo, u tom kontekstu priča o Zeničanki Lejli Selimović djeluje gotovo kao tiha pobuna protiv zaborava. U njenoj radionici “Wood Surgery – Lejlina radionica” vrijeme ne ide naprijed, ono se vraća, preoblikuje i dobija novu svrhu.
Miris drveta, tragovi stare boje i slojevi prošlih života sabrani su u prostoru u kojem svaki komad ima svoje “prije” i “poslije”. I upravo tu, između prašine i ideje, nastaje priča koja se uzdiže iznad zanata i postaje način života.
Lejlin put nije bio običan. Naprotiv, njen profesionalni zaokret govori o hrabrosti da se napusti sigurno i zakorači u nepoznato. Iako diplomirana pravnica, brzo je shvatila da birokratski svijet nije mjesto gdje će pronaći sebe. Umjesto toga, okrenula se nečemu što je u početku bilo tek intuicija, osjećaju da stari komadi namještaja kriju potencijal koji tek treba biti otkriven. Taj osjećaj vremenom je prerastao u ozbiljan posao, ali i u ličnu filozofiju stvaranja.
Danas, gotovo petnaest godina kasnije, njena radionica je prostor susreta prošlosti i sadašnjosti. Komadi koji dolaze u njene ruke nose emocije, uspomene i priče koje ne mogu stati u kataloge modernog namještaja. Upravo ta dimenzija čini srž njenog rada. Tim povodom, Lejla Selimović govorila je za Hayat.ba.
Od pravnice do restauratorice
Napustiti sigurnu profesiju i zakoračiti u potpuno drugačiji svijet nikada nije jednostavno. Kod Lejle, taj trenutak nije bio rezultat dugog planiranja, već unutrašnjeg prepoznavanja.
“Po zanimanju sam diplomirana pravnica, ali pravo nikada nije bila oblast koja me naročito zanimala. Oduvijek sam bila kreativniji tip i u jednom trenutku dok sam uređivala vlastiti životni prostor uvidjela sam da se od starih naizgled neupotrebljivih komada namještaja mogu dobiti fantastični komadi. Počela sam istraživati, učiti o drvetu i dizajnu, posmatrati na drugi način stvari koje do tada nisam opažala, raspitivala sam se kod majstora, počela kupovati alat i opremu koju do tada nisam poznavala. U tome sam se istinski pronašla, jer je to posao koji, iako jako dinamičan i zanimljiv, ujedno odgovara i mojoj introvertnoj prirodi, ispunjava me, ne izvlači mi energiju nego me puni”, kazala je za Hayat.ba.
Radionica nastala iz intuicije, ne iz plana
Početak “Wood Surgery – Lejlina radionica” bio je spontani odgovor na potrebu za stvaranjem. Upravo ta neplaniranost danas se čini kao njena najveća snaga.
“Radionica je nastala i razvijala se poprilično spontano i neproračunato iz čiste ljubavi i potrebe da se stvara. Put u poduzetništvo i potpuno nepoznatu oblast restauracije i reparacije starog namještaja bio je jako izazovan, trebalo je dosta hrabrosti, strpljenja, rada i odricanja da biste mogli reći da ste prepoznatljivi u ovoj jako specifičnoj oblasti. Gledajući unazad, a prošlo je skoro 15 godina kako se bavim ovim poslom, možda nisam ni bila svjesna u šta se upuštam, ni da će to biti moj životni poziv. Danas sam ponosna na sebe, jer sam uspjela osmisliti posao koji sa zadovoljstvom radim. Najbolji pokazatelj da u nekoj oblasti postajete ozbiljni su ozbiljni klijenti, te veći interes i broj narudžbi.”
Priče skrivene u drvetu
Za Lejlu, restauracija je rad sa emocijama koje dolaze zajedno s komadima.
“Ono što je meni inspirativno u ovom poslu je zapravo taj dio koji se odnosi na samu priču koju komadi koji stižu u radionicu nose sa sobom. Klijenti donose komade koji ih emotivno vežu za neku osobu, za grad u kom su živjeli, kuću u kojoj su odrasli, npr. krevetić u kom su oni spavali kada su bili mali žele obnoviti kako bi ga koristila njihova djeca. S obzirom da dio komada pronalazim sama i nudim uz uslugu restauracije, svjedočila sam nevjerovatnim pričama koje stoje iza nekog komada i često razmišljam o krajnostima mjesta na kojima sam neki komad pronašla i mjestu na kojem nakon restauracije završi. Imam osjećaj da sam ih spasila, udomila, pronašla im novu svrhu, dala život. Na svaki restaurirani komad obavezno privežem ceduljicu ‘Hvala što ste mi pružili novu šansu’.”
Izazovi koji se ne vide na prvi pogled
Iza svakog restauriranog komada stoji proces koji je često dug, zahtjevan i nepredvidiv.
“Proces restauracije dugotrajan je, prašnjav i nepredvidiv. Uglavnom klijenti donose svoje komade na restauraciju, ali kao zaljubljenica u dobro dizajnirane stolice često sama pronalazim stare komade i nudim ih uz uslugu restauracije. U pravilu radim sa komadima starim minimalno 50 godina i nekada je sami proces rastavljanja uz što manje oštećenja pravi izazov. Šarafi su puni korozije, ekseri napuknuti, na komadu su barem tri različita sloja farbe, sjedište stolice je barem dva puta tapacirano, neki dijelovi nedostaju ili su napukli, drvena konstrukcija je nagrižena crvotočinom. Možda zvuči banalno, ali nekada najveći izazov sa starim komadima znaju biti sitnice kao što su pronalazak odgovarajućeg šarafa ili mehanizma. Meni je lično najizazovnije bilo upoznati klijente sa onim što zapravo mogu dobiti iz starog komada, da se neki dijelovi ne mogu restaurirati bez da se vide tragovi vremena ili mehanička oštećenja, da je patina sastavni dio starog komada, da upravo ona nosi priču, daje karakter i šarm.”
Borba protiv zaborava i konzumerizma
Lejlina radionica osim biznisa je i poruka o vrijednosti očuvanja i drugačijem odnosu prema stvarima.
“Istina je da je konzumerizam uzeo maha i da mu ljudi sve teže odolijevaju, robuju markama, poistovjećuju svoju vrijednost sa stvarima koje oblače ili kupuju. Baveći se ovim poslom bezbroj puta sam se uvjerila u kvalitet i način izrade starih komada koji je, gledajući današnje stolice koje sami sklapamo, zaista nevjerovatan. Stolari i tapetari su zaista bili umjetnici i nekada ne mogu ni zamisliti koliko vremena i truda se ulagalo u jedan naoko običan komad. Zbog toga ne čudi što neki od takvih komada i dalje traju i drže se bolje od stolice koju smo kupili prije pola godine na nekom sniženju. Ljudi koji naručuju komade iz moje radionice su dokaz da itekako postoje ljudi koji cijene kvalitet i dobar dizajn. Podizati svijest upravo o tome da takvi komadi ne izlaze iz mode, da kupujući obnovljeno i reciklirano jednim dijelom štitimo i okoliš. To su mali koraci koji mogu unaprijediti popularizaciju ovakve vrste posla.”
Mjesto na tržištu
Kao žena u poslu koji zahtijeva fizički rad, organizaciju i poduzetnički duh, put do prepoznatljivosti nije bio lak, ali je donio stabilnost i osjećaj posebnog postignuća.
“Čini mi se da to što sam žena u ovoj specifičnoj oblasti u početku pomoglo da privučem pažnju, ali zadržati klijente, opstati, postati prepoznatljiv je puno veći i ozbiljniji posao. Ovo je jako kompleksan posao koji osim što je fizički zahtjevan, zahtjevan je i organizacion, narudžbe materijala, dogovori sa klijentima, administracija, potraga za starim komadima, fotografisanje, digitalni marketing, finansije, slanje komada. Sretna sam da sam uspjela izboriti svoje mjesto na tržištu, iako nije bilo nimalo jednostavno. Iskreno sam zahvalna svim klijentima koji mi ukazuju povjerenje i koji pored svih mogućnosti današnjeg tržišta izaberu da novac ostave baš u mojoj maloj radionici.”
U radu koji traje godinama, prirodno dolazi trenutak kada se zanat brusi do te mjere da se pažnja usmjerava na ono što najviše inspiriše i izaziva. Kod Lejle Selimović taj fokus se s vremenom jasno profilirao – od širokog spektra restauracije ka pažljivo biranim komadima koji nose snažan dizajnerski pečat.
“Zadnjih godina sam se isključivo bazirala na fotelje i stolice, radim uglavnom modele iz 70-ih i 80-ih godina, tražim modele iza kojih stoji dizajner, ali nije pravilo. Dobar dizajn komada koje radim je nešto što mi je među prioritetima. Jedna od najtraženijih i najzanimljivijih komada za rad je stolica Lupina koju je dizajnirao Niko Kralj, renomirani dizajner iz Slovenije. Uradila sam ih jako puno i niti jedna, čini mi se, nije ista. Projekat na koji sam posebno ponosna je restauracija stolica za malu scenu Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici. To su stolice jako specifičnog dizajna i stolice na kojima sam sjedila kao djevojčica, a sada evo imam priliku da ih restauriram. U ovom poslu nažalost ne može se planirati previše unaprijed, ali definitivno se planiram baviti ovim poslom sve dok interes bude postojao i narudžbe budu pristizale”, kazala je Selimović na kraju razgovora za Hayat.ba.