Pitanje koje se postavlje i pred roditelje i pred nauku jeste kada je dovoljno staro dijete da ga počnemo učiti strane jezike i kako će učenje još jednog (ili više) jezika, utjecati na razvoj mateernjeg jezika.
Malo je roditelja koji se, pred raznim izazovima svakodnevnice, ne upitaju da li je vrijeme da svog dvogodišnjaka već počnu pomalo učiti strani jezik. Konkretnije, sveopće prihvaćeni engleski. Malo je obdaništa koja već u tom uzrastu ne nude kakve takve lekcije engleskog svojim malim učenicima.
Brojna istraživanja dokazuju da o našim sposobnostima odlučuje, prije svega, kvaliteta ranog odgoja i okruženja. Pogotovo, prema Russelu, vrijeme pred samim rođenjem i odmah nakon njega. Roditelji, često, imaju dvojbe da li opteretiti svog mališana obavezama, no, mladi dječji mozak upija informacije daleko brže i s manjim naporom nego kod odraslih, te u slučaju da dođe do prezasićenja – automatski prestaju primati informacije. Da bi dječiji mozak iskoristio sav svoj potencijam treba mu dati podsticaj i mogućnosti za učenje. Zato nas, tvrde znanstvenici, ne treba brinuti da djetetu nudimo previše, samo da mu nudimo premalo.
Postoje različite teorije o tome kada je dobro mališane početi učiti strane jezike, no eksperiment izveden u vrtiću u kojem su trogodišnjake, četvorogodišnjake i petogodišnjake učili engleski, dokazuje da strani jezici ne zbunjuju djecu ine opterećuju njihov razum, jer djeca ih, zapravo ne razlikuju i ne vide ništa naporno u tome.
Školsko zakonodavstvo u većini zemalja EU i onih koje im slijede predviđa učenje stranog jezika u drugom, odnosno, četvrtom razredu. Istraživanja kažu da je rano djetinjstvo veoma važno za učenje jezika, te da su djeca za prihvatanje stranog jezika spremna mnogo prije, čak oko četvrtog rođendana, u prosijeku. Napredak je, istina, najintenzivniji u 9. 10. i 11. godini.
Sposobnost govornog aparata, kao i sposobnost učenja, je s godinama manja. Prilikom rođenja su govorni predjeli moždane kore još nerazvijeni i ne funkcionišu. No, od prvog do desetog rođendana sposobni su za učenje jezika. Kasnije, kada se razvije sposobnost zaključivanja i abstraktnog razmišljanja – prva sposobnost za učenje jezika se smanjuje.
Zato je pametno dijete izložiti učenju stranog jezika relativno rano, u ranom predškolskom uzrasti, jer tada je sposobno dobiti takozvani »govornu naviku«, kada, zbog gotovo neograničenih fonetskih mogućnosti, kojoj će cijeloga života moći dodavati nove riječi, bez bilo kakvog naglasa, kao što će moći i u svom maternjem jeziku. Kada je govorni aparat konačno oblikovan ta sposobnost se gubi. Zato kod djece koja se sa stranim jezikom sretnu tek nakon 10. godine primjećujemo utjecaj maternjeg jezika i na naglasak i na logiku stvaranja rečenice.
Mališani, čak i oni koji nama djeluju kao šutljiva bićenca, imaju snažnu potrebu da govore. A ta potrebaje kod većine najizraženija kada imaju četiri godine. Susret sa stranim jezikom ne doživljavaju kao učenje, već kao zabavu kroz koju razvijaju svoje govorne sposobnosti. Učenja kao procesa uopće nisu svjesni. Dakle, naučiti nešto novo, u ovoj priči jezik, nije njihov cilj. Stoga je najčešće najuspješnija metoda učenja ona koja se oddvija kroz igru, te imenovanje stvari na drugom jeziku.
Mališani imaju još jednu divnu sposobnost – u novom okruženju se snalaze bolje od odraslih i bez problema se uživljavaju u nove uloge. Strani jezik tako uče intuitivno, ne razmišljajući o značenju riječi. Znači, predškolarce ne zaustavljaju riječi koje ne razumiju, već iz onih koje razumiju pokušavaju shvatiti smisao. Na taj način nauče i važnu sposobnost – razmišljati na stranom jeziku. Njihova spontanost je, takođe, na njihovoj strani. Nemaju nikakvih zadržaka da oponašaju učitelja, te sve ono što je, kasnije, tinejdžerima, smiješno, njima je zabavno.
I, za kraj, ono što je važno za dvo i višee jezične porodice u kakvoj i sama živim – učenje stranog, odnosno, dva jednakovrijedna jezika u dječijoj dobi nije smetnja djetetovom umskom razvoju ni na koji način.
Nije nevažno i zato treba reći da mnogi pedagozi nisu oduševljeni nad idejom učenja stranog jezika u predškolskoj dobi. Prema njihovoj teoriji, to smanjuje djetetovu sposobnost za učenje maternjeg jezika i uzrok je psihičkim smetnjama. No, od mališana koji uče još jedan ili više jezika se ne zahtijeva da uče i čitati i pisati na tom jeziku, dok te vještine ne savladaju na maternjem.