Sve do prije nekoliko godina, ljubitelji zimskih sportova su u svojoj omiljenoj zabavi uživali uz podosta komplikacija. Jednostavno, kamere su bile postavljene suviše daleko pa se sve nekako utapalo u bjelinu, a brzinu od 130 kilometara na sat, koliko se ide u spustu, bilo je teško dočarati kamerom. Dugo godina su se novinari i komentatori koji pokrivaju skijanje, bob i druge zimske sportove trudili da opišu ono što se golim okom nije moglo vidjeti.
A onda je nastupila prava televizijska revolucija. Na Zimskim olimpijskim igrama u Milanu i Kortini, održanim u februaru ove godine, vidjeli smo čudesne prenose koji su gledaocima pomogli da osjete kao da su i oni sami bili na ledu i snijegu na sjeveru Italije.
Sve to je doprinijelo da minula Olimpijada bude jedna od najgledanijih u historiji; iz tog se razloga i veliki broj ljudi odlučio kladiti na mečeve u hokeju i karlingu ili čak utrke u kros-kantriju ili ski-skokove. Iskusniji kladioci znali su da se prijedlozi za klađenje mogu pronaći u odjeljku tipovi za danas od Legalbeta, sajta koji na jednom mjestu donosi obilje informacija o kladionicama, ali i potencijalnim tiketima iz brojnih sportova, uključujući i one zimske.
Cloud i dronovi
Ali kako je došlo do ove male televizijske revolucije i šta nam ona može reći o budućnosti sportskih prenosa? Prije svega, ove Igre bile su zapravo održane na velikom prostoru – od dvorana u Milanu do staza u Kortini, Anterselvi ili Livinju. Samim tim, i organizacija za produkciju je bila veoma izazovna, ali je tu u pomoć pritekla nova tehnologija.
Reditelji su zahvaljujući Cloud tehnologiji, te saradnji Međunarodnog olimpijskog komiteta, odnosno njihove podružnice OBS, sa kompanijom Alibaba Cloud, mogli da iz jednog centra upravljaju produkcijom, biraju i mijenjaju kamere i prave vizuelni spektakl.
To je ono što je bilo “iza scene”, no postojale su stvari koje su gledatelji mogli odmah da vide. Ako ste gledali Igre iole pažljivo, sigurno ste ih vidjeli – dronovi su napravili veliku razliku u odnosu na sve ranije prenose. OBS je na ovim igrama rasporedio ukupno 25 dronova, i to ne samo na otvorenim terenima nego i na pojedinim zatvorenim sportovima, kao što su brzo klizanje i posebno bob.
Među tim malim letjelicama nalazilo se i 15 FPV dronova, koji se razlikuju od uobičajenih dronova sa kamerama. Njima zapravo upravlja pilot koji nosi naočale za virtuelnu realnost i koji dron vodi ručno, u realnom vremenu, prateći kretanje sportista ili sanki. Upravo smo tako dobili fenomenalne kadrove kada slika prati skijaše niz padinu Stelvio, kada zavija kroz drveće ili se nalazi skoro pa “na ramenu” takmičara.
Doživljaj brzine
Ovo je omogućilo da se savlada dosad najveća prepreka kada su u pitanju zimski sportovi: artikulacija brzine skijaša, klizača i drugih takmičara. To je posebno bilo značajno za takmičenja poput boba i skeletona: ranije su ovi sportovi bili mnogo “dosadniji” za praćenje putem malih ekrana, no sada su napokon i ljubitelji diljem svijeta mogli vidjeti kako je to biti u tunelu i ići 130 kilometara na čas.
Infrastruktura je bila doista impresivna. OBS je pokrio ove igre sa 810 sistema kamera, 1.800 mikrofona i 50 kranova, a sve je to bilo umreženo infrastrukturom koja je morala biti brza i pouzdana i na velikom prostoru. Koliko velikom? Pa recimo samo to da su cijele Zimske olimpijske igre ‘26. održane na teritoriji koja je veća od današnje Belgije.
Na sve to, reditelji i producenti su na raspolaganju imali i moderne kinematografske kamere koje imaju manju dubinsku oštrinu, i koje su pomogle da se dočara gotovo filmska estetika. Kadrovi lica, ekspresije i proslave, detalji opreme poput skija i klizaljki – sve to je pomoglo da sve djeluje kao da smo u kinu, pa možda čak i u pozorištu.
A ukoliko je nešto propušteno u realnom vremenu, u snimcima je korišten sjajni Real-Time 360° Replay sistem. Moderna verzija ovog sistema mogla je praviti trodimenzionalne rekonstrukcije ključnih trenutaka na snijegu, i to za manje od 20 sekundi. U sadejstvu sa funkcijom pod nazivom Spacetime Slices, mogli su da se vizueliziraju kretanja sportista do detalja. Ovo je, na primjer, dalo potpuno novu dimenziju prenosima umjetničkog klizanja.
Budućnost je stigla
Što ovo znači za budućnost televizije? Mnogo toga, jer Olimpijske igre oduvijek su predstavljale svojevrstan laboratorij za TV prenose – još otkako se televizija u boji pojavila na OI 1964. u Tokiju. Sasvim je jasno da ova nova tehnologija neće biti nikakva “ekskluziva” samo proteklih igara, već da ćemo i ubuduće moći da uživamo u sjajnim slikama – čak i kada su brzine zastrašujuće, a to da li će neko osvojiti zlato ili ne zavisi od svega nekoliko stotinki.