Dok se danas po sijelima i komentarima na društvenim mrežama prede priča o “zlatnom dobu” Jugoslavije, o vremenu kad se “bolje živjelo”, historija, nepotkupljiva učiteljica života, nudi nam nešto sasvim drugo – fakture. A ona najveća, s kamatom koja će nas kasnije koštati i države, stigla je na naplatu otprilike 1982. godine. Iako nikad zvanično nije proglašen bankrot, bivša država je te godine bila klinički mrtva ekonomija. Bio je to onaj neugodni trenutak kad se na porodičnoj proslavi ugase svjetla, muzika stane, a na vrata pokuca izvršitelj.
Autor: Adisa Huseinbegović
Priča o jugoslavenskom ekonomskom čudu, ispostavit će se, bila je priča o životu na veresiju. A svaki gazda zna da veresija ima svoj kraj.
Da bismo shvatili zašto se kula od karata srušila, moramo se vratiti njenim temeljima. Jugoslavenska industrija, taj ponos radničkog samoupravljanja, bila je izgrađena na jednoj strateškoj kocki – jeftinoj nafti. Dok je crno zlato teklo po bagatelnim cijenama, naši mastodontski industrijski kompleksi su gutali energiju i proizvodili robu čiji je kvalitet često bio, budimo iskreni, upitan. Sistem nije bio dizajniran za efikasnost, već za održavanje socijalnog mira i partijskog monopola.
A onda je svijet rekao “stop”. Naftna kriza 1979-1980. bila je šamarčina od koje se jugoslavenska ekonomija nikada nije oporavila. Odjednom, gorivo za našu privrednu mašinu postalo je papreno skupo, a ta mašina, troma i neprilagodljiva, nije znala raditi drugačije. Bio je to trenutak istine koji je razotkrio svu laž sistema – kao da ste gradili kuću na temelju od šećera, koji se istopio nakon prve kiše.
Međutim, prava trulež ležala je dublje. U samoj srži sistema tinjao je nerješiv konflikt. S jedne strane, imali smo “samoupravljanje”, magičnu formulu koja je radnicima trebala dati kontrolu nad sredstvima za proizvodnju (naravno prividno). S druge strane, imali smo monolitnu Partiju, vertikalno ustrojenu strukturu koja nije dopuštala nikakvu stvarnu autonomiju. Bila je to šizofrena situacija: ekonomija je glumila decentralizaciju, dok je politika bila čvrsto u rukama jednog centra moći.
Ustav iz 1974. godine, umjesto da riješi problem, samo ga je zakomplikovao. Dao je republikama i pokrajinama status država u državi, a s tim i pravo da se zadužuju u inostranstvu. Odjednom, svaka lokalna elita imala je svoju kasu i svoj pristup stranim kreditima. Krenula je sumanuta trka u zaduživanju, gdje su se republike nadmetale ko će uzeti više, bez ikakve koordinacije i, što je najvažnije, bez stvarne odgovornosti za vraćanje duga. Dugovi su se knjižili kao “savezni”, a trošili su se lokalno. Bio je to savršen recept za katastrofu.
Sredinom sedamdesetih, svijet je bio preplavljen jeftinim novcem, tzv. petrodolarima. Zapadne banke, pune para od arapskih šeika, tražile su kome da uvale kredite po smiješno niskim kamatama. Jugoslavija, sa svojim imidžom nesvrstane sile i “socijalizma s ljudskim likom”, bila je idealan klijent. Novac je počeo da se slijeva u zemlju kao da sutra ne postoji.
Tako se i trošio. Plate su rasle brže od produktivnosti, gradili su se megalomanski projekti, kupovali su se strani automobili, a police dućana bile su pune robe za koju nismo imali pokriće u vlastitoj proizvodnji. Realne plate su dostigle historijski maksimum. Bio je to vrhunac Potemkinovog sela – fasada blagostanja izgrađena na temelju inostranog duga.
A onda, krajem 1978. godine, Amerika je odlučila da zavrne slavinu. Šef američkih Federalnih rezervi, Paul Volcker, u borbi protiv inflacije, podigao je kamatne stope u nebesa. Za Jugoslaviju, to je bila smrtna presuda. Kamata na naše dugove skočila je sa 5,8% (1975.) na vrtoglavih 16,8% (1981.). Kredit koji je do jučer bio povoljan, preko noći je postao omča oko vrata.
Krah se nije manifestovao u dramatičnoj objavi bankrota. On se uvukao u svakodnevni život građana, tiho i podmuklo. Prvo je nestalo deviza za otplatu dugova. Zatim je nestalo deviza za uvoz repromaterijala, bez kojeg naša industrija nije mogla da radi. A onda je počelo nestajati svega ostalog.
Generacije rođene sedamdesetih dobro pamte šta je uslijedilo: nestašice kafe, ulja, deterdženta, čokolade, pa čak i toalet-papira. Redovi pred prodavnicama postali su uobičajena slika. Uvedeni su bonovi za gorivo i uvedena je restrikcija vožnje po sistemu “par-nepar” danima kad je zadnji broj vaše tablice bio paran, niste smjeli na cestu, i obrnuto. Životni standard, do jučer predmet ponosa, strmoglavio se u ponor.
Ekonomski slom iz 1982. na kraju je ispao više od puke krize. Bio je to trenutak u kojem je iluzija o jugoslavenskom “trećem putu” umrla. Pokazalo se da sistem, zasnovan na političkom monopolu, zaduživanju i fiktivnoj produktivnosti, jednostavno nije održiv. Bio je to početak kraja. Sljedećih deset godina proveli su u krpljenju rupe bez dna, dok su republičke elite, umjesto da traže zajedničko rješenje, počele da se svađaju oko toga ko će uzeti veći komad tonućeg broda.
Znamo kako se ta priča završila. Račun, na kraju, uvijek stigne na naplatu. A naš još uvijek otplaćujemo. U komadima.
Zvuči li vam deja vu. Naš premijer, pravni nasljednik propale države, podanički nastavlja Titovim stazama revolucije, uporno nas zadužujući do kolektivnog bankrota.
Izvor: Stav.ba