Adil-beg Zulfikarpašić je izuzetna historijska ličnost koju je u misaonom smislu oblikovala ideja liberalizma, uz nemjerljiv uticaj islamsko-orijentalnog nasljeđa. Zalaganje za bošnjaštvo i liberalnu demokratiju obilježile su njegovo društveno-političko djelovanje. Zulfikarpašićev rad u inostranstvu trasirao je put nacionalnoj afirmaciji Bošnjaka.
Zulfikarpašić je, s Alijom Izetbegovićem, bio jedan od vodećih ljudi pri formiranju Stranke demokratske akcije. Ali, brzo su uslijedile unutarstranačke peripetije i dolazi do njihovog razlaza.
Uslijedile su, naime, polemike u vezi naziva Bošnjak. Alija Izetbegović je bio za opciju da se naziv Bošnjaci ne propagira odmah, prije popisa stanovništva 1991. godine, jer bi ta rasprava stvorila “zabunu među ljudima”. “Imamo dovoljno dilema, ne treba nam još jedna,“ smatrao je Izetbegović.
S druge strane, Zulfikarpašić nije odobravao ni kadrovska rješenja unutar SDA, smatrao je da je u njoj pobijedila “klerikalna struja“. “To ja kao demokrata po uvjerenju nisam mogao dopustiti,“ izjavio je u intervju iz 1990. godine.
Zulfikarpašić napušta stranku i zajedno sa Muhamedom Filipovićem formira novu, Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Na izborima je osvojila mizeran broj glasova.
Ipak, Zulfikarpašić ponovo dolazi u epicentar dešavanja i to zbog pregovora sa Radovanom Karadžićem i Slobodanom Miloševićem, a rezultat pregovora bio je “Historijski sporazum između Srba i Bošnjaka.” U suštini, da je ovaj dogovor bio proveden Bosna i Hercegovina bi postala dio “krnje“ Jugoslavije, a dalji razvoj događaja se samo može nagađati; BiH bi se našla na istoj strani sa Miloševićem i Karadžićem, nezavisnost Hrvatske bi uveliko bila dovedena u pitanje jer bi JNA bila ojačana sa više od sto hiljada naoružanih Bošnjaka. O nezavisnosti Bosne ne bi bilo ni govora.
U autorskom tekstu za sarajevski sedmičnik STAV, jedan od osnivača SDA, Hasan Čengić, govoreći o vremenu osnivanja stranke i dilemama oko temeljnog pitanja kome se ta stranka obraća, ko je njezina baza, koga predstavlja, ko je podržava, ne deklarativno, već istinski, otkriva sljedeće detalje:
“Bilo je jasno da naša stranka ne može rješavati pitanje Jugoslavije, rušiti je ili održavati na životu, ali još više da je svako rješenje Jugoslavije sudbonosno za budućnost Bosne i Hercegovine i Muslimana, što je bio epicentar našeg političkog okupljanja i budućeg djelovanja. Zato je i u najavi formiranja stranke i u Programskoj deklaraciji Jugoslavija bila prostor našeg političkog i ukupnog djelovanja, a Bosna i Hercegovina baza i osnovni cilj tog djelovanja. U tom času naša pozicija – pozicija SDA – bila je racionalnija u odnosu na Jugoslaviju, dok su Slovenija i Hrvatska skoro plebiscitarno bile protiv nje, Srbija, Crna Gora, Srbi komunisti i “jugoslavenski patrioti” za nju, iz različitih razloga. Mi smo je posmatrali politički racionalno, ali sa zebnjom u odnosu na Bosnu i Muslimane.
Kako je ovaj krug ljudi koji je radio oko formiranja stranke smatrao da je osnovni cilj političkih promjena u zemlji uspostava demokratije, to znači stvarne političke volje naroda, smatrano je da će se glavna politička borba voditi u Skupštini, tj. Parlamentu Jugoslavije i da će odlučujuća biti politička snaga igrača u Parlamentu. Ako je tačna ova logična pretpostavka, onda je jasno da će borba biti između centrista (Srbija, Crna Gora, Srbi, Jugoslaveni) s jedne i federalista s druge strane (Slovenije, Hrvatske, Hrvata i ostalih, tj. Muslimana i drugih). Iz tog razloga smatrali smo da bismo u tu utakmicu trebali unijeti što više političke snage, tj. imati stranku koja bi objedinila sve one koji imaju “muslimansko kulturno i povijesno” iskustvo, tj. Muslimane, Albance, Turke i druge.
Na tom političkom uvjerenju i konceptu nastala je formula da stranka prije svega okuplja one koji pripadaju “muslimanskom kulturno-povijesnom krugu”, što je zastupao i Alija Izetbegović. Međutim, Adil Zulfikarpašić je od početka imao drugačiji stav. Već u mojim prvim razgovorima s njim u Zürichu u ljeto 1989. godine, kad sam mu iznio ideju o zajedničkoj stranci s Albancima, on je bio odlučno protiv toga, rekavši: “Šiptari neće s vama (Muslimanima). To je pokušao Spaho pa nije uspio.” Nisam mu tada odgovorio, ali sam vjerovao da smo mi upravu. Vrijeme je pokazalo, vrlo brzo, da sam bio ukrivu, a Adil upravu. Albanci su išli svojim putem”, navodi Čengić.
Izvor: Stav.ba/bosanskamisao.ba