Na požnjevenim kukuruzištima vrane su kljucale pretekle šišarke sa osušene trske. Oktobarsko sunce zlatilo je travu rasovskih livada, a sve je mirisalo na zavičaj i nezaboravne djetinje uspomene. Sa rođacima putujem ka Bistrici, čuvenom bjelopoljskom selu iz kojeg su potekli mnogi velikani, razasuti širom dunjaluka. Poput rudara, krenula sam u potragu za dijamantom — samo što ja, umjesto krampe, ponijeh pero i vjeru da ga u Bistričkom majdanu pronađem.
Piše: Šefka Begović Ličina
Vozeći se kroz raskošnu limsku dolinu, u društvu srčanih rođaka Eska Sijarića i Muje Begovića, s otvorenog prozora upijam čisti zrak što miriše na djedovinu i babovinu ostavljenu u Rasovu. Pomislih: ma gdje god čovjek u tuđini bio sretan, u poznim godinama srce ga vuče rodnoj grudi, da tu nađe svoj smiraj. Usput pitamo putnike za pravac ka Bistrici, izvoru bošnjačkih intelektualaca i umjetnika. Polako prolazimo pored Bistričke rijeke, koja se, poput đerdana na nevjestinom vratu, provlači ispod povijenih joha i lijeski, blistajući na suncu i žureći ka ušću.
Iza jedne okuke, poput umivene djevojke, pred nama izroni selo Bistrica — veličanstvena i ponosna, nekadašnja opština Bijelog Polja. Zakoračivši na bistričko tlo, učini mi se da sam stigla u avliju velikog domaćina, gdje šapat vjetra tiho promrmlja: “Hoş geldin!“
U pratnji rođaka Murata Pilice, krenusmo ka uzvišenju i maloj kući iz koje se oglasio prvi plač dječaka Hajriza Brčvaka — sina Bajrama i Ferke, dijeteta koje će kasnije svojim djelima ovjekovječiti ime i pleme Brčvaka. Poželjela sam zaviriti u sobicu u kojoj se odnjivilo desetoro djece: sinovi Hajrudin, Fahrudin, Sejfo, Hajriz, Muriz, Almedin i Semir, te kćeri Đulka, Fadila i Zehra. U tom toplom domu nije bilo tijesno, jer je ljubavi bilo na pretek.
U mislima sam milovala ruku Hačkove majke i sjela kraj njegovog babe, zamišljajući sofru na kojoj bi mi odlomili komad pogače — mirisnog domaćinskog blaga koje se nigdje ne prodaje, niti mjeri imetkom. Rođak Murat i mještani rekoše mi da je to kuća iz koje je iznikao bošnjački dijamant, ponos Brčvakova plemena, ponos Bistrice i cijele Limske doline, ali i svih Bošnjaka širom svijeta.
Primaknuvši se kući, učini mi se da pred sobom vidim velelepni dvorac s bezbroj zlatnih soba i kupola, u kojem domaćini Bajram i Ferka, poput kraljevskog para, sjede pod krunom ukrašenom deset dragulja — među kojima posebno sija jedan, najblistaviji, dijamant. Naslonjena na zid te kuće, zapitah se: da li je Ferka tada, u porođajnom bolu, mogla naslutiti kakvu ljudsku gromadu rađa? Kakvog čovjeka šalje svijetu — insana koji će svojim djelima oplemeniti insanluk, biti uzor i ponos ne samo porodici nego cijelom narodu?
Hadžija Hajriz, Ferkin najvrjedniji izdanak, danas svojim djelima svjedoči onu staru istinu: nije naše ono što uzmemo, već ono što drugima damo. Bogatstvo je za njega samo iskušenje — da ga čuva i dijeli, onako kako Allah propisuje. Idući stazom, zamišljala sam dječaka Hajriza kako hita ka školi, s užinom u torbi — tek ubranom jabukom i šakom suhih krušaka. Škola Bistrička tada je imala 1.200 đaka, jednu od najbrojnijih u regionu.
Na livadi, dok su pasle ovce, krave, konj i magarac, zamišljah dječaka među njima. Bilo je to njegovo djetinjstvo — čobansko, skromno, ponosno. Zapitah se: kakve je snove tada snio? Da li je, gledajući drugove u poderanoj odjeći, u sebi molio: “Allahu, podari mi halal nafaku, da drugima mogu pomagati!“?
Odnjivljen na roditeljskim nasihatima da je najvrjednije bogatstvo čestito ime, osnažen ljubavlju porodice i blagoslovom majčine dove, Hajriz se smjelo otisnuo u svijet. Od nule je gradio. I kada je stekao imetak, najveće bogatstvo za njega postade osmijeh na licu siromaha, svjetlucanje zahvalnih očiju.
“Djeco, imetak ne stanuje u stisnutoj, već u ispruženoj ruci“ — stalno mu je odjekivalo majčino upozorenje. I Hajriz, gdje god bi nevolju zatekao, pružao je ruku: gradio ćuprije, kuće, pomagao jetimima, liječio bolesne, školovao siromašnu djecu, nahranio gladne, uzdigao nemoćne.
Hadžija Hajriz svojim dobrim djelima gradi put ka Džennetu, ostavljajući hajrate koji će ga, inšallah, svjedočiti na Sudnjem danu. Njegovo nurli lice odraz je čiste ljudskosti, a njegova misija brige o izbjeglicama i poplavljenima primjer je istinskog slijeđenja Poslanikove, s.a.w.s., staze.
Širom dunjaluka, gdje god pomoć zatreba, tamo je Hačkova ruka. I što mu Allah više daje, on više udjeljuje. U Bistrici, gdje su nepismene ili polupismene majke poput pedagogica odgajale buduće doktore, učitelje i alime, ostaje neizbrisiv trag plemenitosti, ljudskosti i uspjeha.
Sjedili smo na terasi hotela koji nosi Hačkovo ime, diveći se njegovom djelu i misleći: koliko li je kod Allaha velika bila zasluga njegove majke Ferke, koja rodi ovakvog čovjeka — kojim se danas ponosi cijela Limska dolina. I dok smo se vraćali, a sunce je polako tonulo iza bistričkih brežuljaka, na zlatnim kupolama rodne kuće Hajriza Brčvaka ostade da svijetli dijamant bošnjačkog naroda — pokazujući put svim onima koji traže istinsku vrijednost.
A šapat rijeke kao da je nosio molitvu svih Bistričana: “Allahu dragi, sačuvaj nam hadžiju Hajriza Brčvaka, naš bošnjački dijamant, ja Rabbi!“ AMIN!
Izvor: Damar