Bilo je to 1967. godine. Najpoznatiji bokser na svijetu, trostruki svjetski prvak u teškoj kategoriji, čovjek kojeg su zvali “Najveći” – stao je pred američki regrutni ured i rekao ne. Ne uniformi. Ne Vijetnamu. Ne ratu koji nije bio njegov.
Muhammad Ali – rođen kao Cassius Marcellus Clay 1942. godine u Louisvilleu u Kentuckyju – nije bio samo bokser. Bio je glas generacije, simbol otpora, čovjek koji je svoju vjeru, svoja uvjerenja i svoju savjest stavio iznad slave, novca i slobode. Preobraćenjem u islam i pristupanjem pokretu Nation of Islam još 1964. godine, Ali je postao nešto više od sportskog šampiona – postao je politička figura u najelektriziranijoj deceniji američke historije.
Kada je 1967. godine, tokom Vijetnamskog rata, pozvan da stupi u američku vojsku, Ali je je odbio vojnu službu. Nije to učinio iz straha. Učinio je to iz principa – istih onih koji su ga godinama vodili kroz ring i izvan njega. Platio je visoku cijenu: uhapšen je, osuđen na pet godina zatvora, a oduzete su mu i bokserska licenca i šampionska titula. No ostao je na slobodi dok se vodio sudski postupak, a četiri godine kasnije presuda je poništena.
Ovako je objasnio svoje odbijanje da služi vojsci:
“Zašto bi tražili od mene da obučem uniformu i odem deset hiljada milja od kuće i bacam bombe i metke na smeđe ljude u Vijetnamu, dok se takozvani crnci u Louisvilleu tretiraju kao psi i uskraćuju im se osnovna ljudska prava?
Ne, ne idem deset hiljada milja od kuće da pomognem da se ubije i spali još jedna siromašna nacija, samo da bih nastavio dominaciju bijelih robovlasnika nad tamnijim narodima širom svijeta. Ovo je dan kada takvom zlu mora doći kraj. Upozoren sam da će zauzimanje takvog stava ugroziti moj prestiž i koštati me milione dolara – što bi trebalo da me prikrije kao šampiona.
Ali rekao sam jednom i reći ću opet – pravi neprijatelj mog naroda je upravo ovdje. Neću osramotiti svoju vjeru, svoj narod ni sebe postajući sredstvo porobljavanja onih koji se bore za vlastitu pravdu, slobodu i jednakost.
Kad bih mislio da će rat donijeti slobodu i jednakost 22 miliona mojih ljudi, ne bi me morali regrutovati – pridružio bih se sutra. Ali moram ili da poštujem zakone zemlje ili zakone Allaha. Nemam šta da izgubim zalažući se za svoja uvjerenja. Znači – ići ću u zatvor. U zatvoru smo već četiristo godina.”
“Ne želim da idem u rat u zemlju koju moram da tražim na karti, samo zato što mi neko tako kaže. Neću da ubijam djecu, žene, civile, niti bilo koga, samo zbog drugačijeg političkog sistema od američkog. Niko iz Vijetnama me nije nazvao ‘crncem’. Samo 50 metara dalje od studija u kojem sjedim, moju crnu braću tuku na ulici jer su ‘obojeni’. Ne mogu da sjednu u dio autobusa za bijelce i nikoga nije briga. Ako je to demokratija za koju treba da se borim – neću ići u Vijetnam! To nije moj rat! Nemam problema s Vijetnamcima. Oni me nikada nisu nazvali crnčugom!
Moj neprijatelj je bijeli čovjek, a ne Viet Cong, ili Kinezi, ili Japanci. Ti si moj protivnik kada želim slobodu. Ti si moj protivnik kada želim pravdu. Ti si moj neprijatelj kada želim jednakost. Nećete se založiti za mene ni u Americi zbog mojih vjerskih uvjerenja, a želite da idem negdje da se borim – ali nećete se založiti za mene ovdje, kod kuće.”
Odmah je uhapšen i istog dana mu je oduzeta i bokserska licenca i šampionska titula. U znak protesta, svoje olimpijsko zlato bacio je s mosta na Manhattanu.
Na otvaranju Olimpijskih igara 1996. godine u Atlanti, Muhammad Ali zapalio je olimpijski plamen, a postiđeni Amerikanci uručili su mu repliku olimpijske medalje.
Lekcije koje SAD nisu naučile – i dalje si daju za pravo da dijele lekcije iz morala svijetu, dok se na ulicama američkih gradova ljudi svakodnevno ubijaju.