Dana 21. augusta 1969. godine, ekstremni cionistički kršćanin iz Australije Denis Michael Rohan podmetnuo je požar u Mesdžidu-l-Aksi.
Prema izraelskom izvještaju o događaju, Rohan je tog jutra, oko 6 sati, ušao kroz kapiju Bani Ghanim s dva kontejnera i bocom vode napunjenom benzolom i kerozinom skrivenom u rancu. U džamiju je ušao kroz glavni ulaz oko 7 sati. Kontejnere s benzolom i kerozinom postavio je ispod stepenica Saladinova minbera, natopio vuneni šal kerozinom, stavivši jedan kraj na stepenice a drugi na kontejnere, te zapalio šal. Odmah nakon paljenja napustio je zgradu, ali su ga vidjeli mnogi svjedoci.
Požar je izbio na minberu Salahuddina Ejjubija, jednom od najdragocjenijih predmeta islamske baštine. Taj minber je, po naredbi sultana Nuruddina Zenkija, izrađen u Damasku od preko 10.000 komada cedrovog drveta, slonovače i sedefa, bez ijednog eksera ili kapi ljepila. Nuruddin ga je naručio s jasnom namjerom: da jednog dana zauzme svoje mjesto u oslobođenom Kudsu. Nije doživio tu pobjedu, ali ju je ispunio njegov štićenik Salahuddin Ejjubi, koji je nakon oslobađanja Kudsa naredio da se minber donese iz Damaska i postavi u Mesdžid-l-Aksu.
Vatra je zahvatila neke od najstarijih dijelova džamije: uništen je mihrab Omera ibn Hattaba, zidovi i namještaj, a požar se proširio na Omerovu musalu, Zakerijahov mihrab, Mekam el-Arba'in, tri hodnika sa stubovima i lukovima, te dijelove konstrukcije koja nosi kupolu Kibli musale. Krov džamije je pao, a veliki dio rijetkih mozaičkih panela, mermera, obojenih prozora i tepiha zauvijek je uništen. Palestinski tehnički izvještaj zaključio je da su postojala dva odvojena požara – jedan u području mihraba, drugi na stropu jugoistočnog dijela džamije.
Nakon što je uočen požar, muslimani i kršćani su pohrlili u džamiju kako bi ga ugasili, ali su ih izraelske okupacione snage spriječile u tome. Nakon kratkih ali žestokih sukoba uspjeli su ući, no protupožarni aparati nisu radili, a dotok vode u džamiju bio je prekinut. Brzo su oformili ljudski lanac, koristeći kante i druge posude. Vatrogasne ekipe iz Nabulusa, Ramallaha, el-Bire’, Betlehema, el-Halila, Dženina i Tulkerima stigle su na lice mjesta, ali im okupacione snage nisu dozvolile pristup gašenju požara, tvrdeći da je to odgovornost općine Kuds. Požar je trajao satima, a šest vatrogasnih vozila općine Kuds brzo je iscrpilo svoje zalihe vode.
Zločin je izazvao val međunarodne osude. Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je Rezoluciju 271 (1969), kojom se osuđuje Izrael i poziva na ukidanje svih mjera koje bi izmijenile status Kudsa. Požar je pokrenuo i veliki gnjev u muslimanskom svijetu, demonstracije i neredi izbili su čak i u Kašmiru. Vođe arapskih zemalja sastale su se 25. septembra 1969. godine u Rabatu i odlučile osnovati Organizaciju islamske konferencije, danas poznatu kao OIC (Organizacija islamske saradnje).
Mnogi muslimani tvrdili su da su Rohanovi postupci bili dio šire izraelske zavjere, dok su palestinski zvaničnici ukazivali da je podmetanje požara izvršeno uz prešutni pristanak izraelskih vlasti. Počinitelj je naposljetku oslobođen nakon suđenja koje je izazvalo opće zgražanje vlasti su zaključile da nije krivično odgovoran jer je “mentalno bolestan”.
Iako se ovaj zločin dogodio davno, cionistička ideja preuzimanja islamskog svetog mjesta živa je sve do danas. Požar u Mesdžidu-l-Aksi ostaje jedna od kritičnih tačaka u historiji palestinskog pitanja i bolna opomena o krhkosti mjesta koja čitavo čovječanstvo treba čuvati.