Početkom 1980-ih, libijski vođa Muammar Gaddafi najavio je ono što je nazvao “osmim svjetskim čudom”: vještačku rijeku skrivenu ispod najveće pustinje na planeti. Prema Enciklopediji Britannici, Velika vještačka rijeka u Libiji je najveći projekat navodnjavanja koji je čovječanstvo ikada izgradilo. Iako se Kinezi i mnogi drugi ne bi složili sa ovom konstatacijom zbog njihovog projekta, poznatog kao SNWD
Libijski projekat se sastoji od 4.000 kilometara podzemnih cjevovoda koji transportuju slatku vodu iz dubokih vodonosnika u južnoj Sahari do sjevernih obalnih gradova, gdje žive milioni ljudi.
Nadalje, voda koja teče kroz ove cijevi nije bilo kakva voda. To je fosilna voda iz nubijskog pješčenjačkog vodonosnika, akumulirana tokom posljednjeg ledenog doba – prije otprilike 40.000 godina.
Brojke koje ovu vještačku rijeku čine projektom bez premca u modernom inženjerstvu
Prema podacima koje je Wikipedia prikupila na osnovu službenih libijskih izvora, projekat je bio podijeljen u pet faza i uključivao je brojke koje prkose mašti.
Ukupni predviđeni troškovi prelaze 25 milijardi američkih dolara. Stoga govorimo o projektu skupljem od proširenja Panamskog kanala.
Pri svom maksimalnom kapacitetu, vještačka rijeka može transportovati 6,5 miliona kubnih metara vode dnevno. Da biste stekli predstavu, ova količina bi bila dovoljna da se napuni 2.600 olimpijskih bazena svakih 24 sata.
Štaviše, svaka prefabrikovana betonska cijev ima prečnik od 4 metra – dovoljno široko da kroz nju može proći automobil.
Prva faza projekta zahtijevala je iskopavanje 85 miliona kubnih metara zemlje. Posljedično, količina uklonjene zemlje premašuje količinu mnogih najvećih svjetskih brana.
Najimpresivnije je to što je Libija sve ovo finansirala bez međunarodnih kredita. Novac je u potpunosti došao od prihoda zemlje od nafte.
Kada je Sahara bila zelena savana
Nubijski pješčenjački vodonosnik jedan je od najvećih podzemnih rezervoara vode na svijetu. U stvari, prostire se ispod četiri zemlje: Libije, Egipta, Čada i Sudana.
Prema geolozima, ova voda se akumulirala tokom perioda kada je Sahara bila zelena savana, s rijekama, jezerima i bujnom vegetacijom. Kao što je nafta fosilno gorivo, tako je i ova voda fosilni resurs – ne obnavlja se trenutnim padavinama.
To znači da, tehnički, libijska vještačka rijeka troši ograničen resurs. U tom smislu, naučnici procjenjuju da bi vodonosni sloj mogao trajati između 60 i 100 godina uz trenutnu stopu ekstrakcije.
Međutim, drugi istraživači upozoravaju da bi iscrpljivanje moglo biti brže ako susjedne zemlje također povećaju svoju eksploataciju.
Projekat koji je trajao decenijama i pretvorio pustinju u farme
Izgradnja vještačke rijeke započela je 1984. godine i trajala je preko dvije decenije. Prva faza, koja je dovela vodu u grad Bengazi u istočnoj Libiji, postala je operativna u augustu 1991. godine.
Nakon toga, druga faza je u septembru 1996. godine povezala sistem sa glavnim gradom Tripolijem. Naknadne faze su zauzvrat proširile mrežu tako da pokriva praktično cijeli naseljeni obalni pojas zemlje.
Utjecaj na poljoprivredu bio je trenutan. Pustinjska područja koja nikada nisu vidjela navodnjavanje počela su proizvoditi pšenicu, ječam i voće.
Prema izvještajima libijske vlade, projekat je također snabdijevao cijele gradove pitkom vodom koja je ranije zavisila od skupe desalinizacije ili uvoza.
Da bi se razumjela veličina, 1.300 bunara koji napajaju sistem dosežu dubine između 500 i 800 metara ispod površine pustinje, kako je pisao Interestinge Engineering.
Građanski rat je gotovo uništio vještačku rijeku
Uprkos tome, sistem se suočio sa svojom najvećom krizom tokom Drugog libijskog građanskog rata, između 2014. i 2020. godine. Borbe su oštetile cjevovode, crpne stanice i sabirne bunare.
Prema izvještajima, 101 od 479 bunara u zapadnom sistemu je demontirano do jula 2019. godine.
Ipak, sistem je nastavio s radom djelomično zahvaljujući redundanciji koju su inženjeri projektovali 1980-ih.
Čak i uz štetu, vještačka rijeka ostaje glavni izvor slatke vode za većinu od 7 miliona stanovnika Libije. Stoga je obnova oštećenih dijelova postala nacionalni prioritet.
Dok svijet gradi postrojenja za desalinizaciju, Libija se odlučila za rješenje koje ne zahtijeva struju.
Jedna od najznačajnijih karakteristika vještačke rijeke je da djelimično funkcioniše gravitacijom. Vodonosni slojevi na jugu nalaze se na većoj nadmorskoj visini od obalnih gradova na sjeveru. Stoga, dio vode teče prirodno kroz cijevi bez potrebe za električnim pumpama.
Drugim riječima, dok zemlje poput Jordana i Saudijske Arabije troše milijarde na postrojenja za desalinizaciju koja troše ogromnu energiju, Libija je izgradila sistem koji koristi prednosti prirodne topografije.
Slično tome, projekti preusmjeravanja vode poput rijeke Sao Francisco u Brazilu – koja pomiče vodu 477 kilometara – djeluju skromno u poređenju sa libijskih 4.000 kilometara.
Razlika je u tome što brazilski preusmjerivač koristi riječnu vodu, koja se obnavlja kišom. Libijska vještačka rijeka troši ograničene zalihe koje se nikada neće obnoviti.
Najveći inženjerski projekat u Africi je pitka voda koja će nestati
Uglavnom zbog ovog razloga, budućnost Velike vještačke rijeke je neizvjesna. Naučnici raspravljaju o tome da li Nubijski vodonosnik može izdržati trenutnu eksploataciju još 60 godina – ili će do iscrpljivanja doći ranije.
Podjednako zabrinjavajući je i nedostatak ulaganja u održavanje od Gaddafijevog pada 2011. godine. Sistem je dizajniran da radi decenijama, ali zahtijeva stalnu njegu zaptivanja, pumpi i bunara.
Uprkos tome, vještačka rijeka ostaje jedna od najvećih demonstracija građevinarstva 20. vijeka. Ukratko, to je projekat koji je transformisao pustinjski kraj u mjesto gdje ljudi mogu živjeti, baviti se poljoprivredom i piti pitku vodu.
Izvor: N1 BiH