Španija je bila pod pritiskom Ujedinjenih nacija da se odrekne kontrole nad španskom Saharom od 1965. Ovo je bilo komplicirano dvogodišnjim gerilskim ratom POLISARIO (pokret za oslobođenje Sahrawi) i dugotrajnim procesom dekolonizacije pod vodstvom UN-a, a do 1975. Španija bio spreman da se povuče iz svoje uloge u španskoj Sahari i da prihvati preimenovanje regije u Zapadnu Saharu od strane UN-a.
Međunarodni sud pravde u Hagu je 16. oktobra 1975. objavio savjetodavnu odluku u kojoj se navodi da narod španske Sahare treba da ima pravo na samoupravu, uprkos protivljenju Maroka i Mauritanije. Kao odgovor na tu najavu, te noći kralj Maroka Hasan II je preko radija najavio cijeloj naciji da će organizirati i voditi “Zeleni marš” kako bi “povratio” Zapadnu Saharu. Najava Zelenog marša izazvala je ogromnu mobilizaciju 350.000 Marokanaca: kralj Hasan je u svom početnom obraćanju istakao da će 306.500 dobrovoljaca biti članovi šire javnosti koji će otprilike predstavljati svaki od marokanskih okruga (iako je ruralni Maroko bio previše zastupljen), a preostalih 43.500 trebalo je da budu državni službenici, ali su svi trebali učestvovati na dobrovoljnoj osnovi.
Tiho, kralj Hasan je 31. oktobra rasporedio trupe duž sjeverozapadne regije Zapadne Sahare kako bi se odbranio od bilo kakvog vanjskog uplitanja drugih afričkih zemalja, dok su se dobrovoljci sve više javno okupljali na jugu zemlje u gradu Tarfaya. Kralj Hasan je 6. novembra dao znak za početak marša, a Marokanci koji su se okupili u južnom Maroku ušli su u špansku Saharu.
Marokanci su sa sobom nosili slike svog kralja i Kur'ana, kao i zastave koje predstavljaju Maroko, Jordan, Sjedinjene Države i Saudijsku Arabiju. Sam marš je nazvan Zeleni marš zbog vjerskog značaja zelene boje, koja simbolizira islam. Španske trupe koje su još uvijek bile pozicionirane u tom području dobile su naređenje da ne napadaju, kako bi izbjegli masakr.
Marokanski TV novinar Seddik Maaniu, tada tridesetogodišnjak, bio je u prvom vozilu koje je prešlo granicu sa španskom Zapadnom Saharom na dan Zelenog marša. Sjeća se da je svojim očima vidio špansku vojsku, stacioniranu samo 500 metara dalje.
“Svi su čekali da vide šta će se dogoditi“, ispričao je Maaniu za BBC 2015. „Ali na kraju, svaka strana je ostala gdje je bila.“
Marš je nastavljen četiri dana do 9. novembra 10-ak kilometara duboku u špansku Saharu. Nakon toga kralj Hasan je pozvao dobrovoljce nazad i oni su se vratili u Maroko.
Dana 14. tog mjeseca, Španija, Maroko i Mauritanija postigle su tripartitni sporazum tokom Madridskog sporazuma, gdje su tri zemlje dobile zajedničku kontrolu nad regionom do 1976. godine kada će se Španija u potpunosti povući.
U narednim decenijama region je doživio značajna politička (i vojna) previranja jer domorodački narod Sahravi još uvijek vjeruje u svoje pravo na samoopredjeljenje. Gotovo polovina Sahravija u potpunosti je napustila regiju i sada su smješteni u četiri izbjeglička kampa u Alžiru. Zapadna Sahara je i dalje sporna teritorija, a Zeleni marš je postao moćan simbol za Marokance koji vjeruju da regija pripada Maroku.
Marokanski kralj je ponudio održavanje referenduma na tom području 1981. godine, ali ga je vodstvo Polisario Fronta odbilo rekavši da je previše po marokanskim uvjetima. Borbe su se nastavile, a Maroko je uspio osigurati oko dvije trećine teritorije do 1986. U međuvremenu, vlada u egzilu te teritorije, Saharska Arapska Demokratska Republika, dobila je priznanje od sve većeg broja stranih vlada. Poboljšanje veza između Maroka i Alžira počevši od 1987-88., zajedno sa mirovnim prijedlogom pod pokroviteljstvom UN-a koji je Maroko prihvatio 1988., nagovijestilo je rješenje problema, ali vojna akcija Fronta Polisario sljedeće godine navela je kralja Hasana da otkaže dalje razgovore.
Godine 1991. rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a obećala je konačno rješenje za Zapadnu Saharu tokom 15 godina. Rezolucijom se poziva na referendum o budućnosti teritorije kako bi se odlučilo da li treba da bude pripojena Maroku ili da postane nezavisna država. Obećanje o referendumu omogućilo je uspostavljanje primirja, koje su štitile mirovne snage UN-a, ali Maroko i Front Polisario nisu se uspjeli dogovoriti oko sastava biračkih spiskova za referendum, bojeći se ulaska u izborni proces koji bi mogli izgubiti. Iako je sporazum o drugim pitanjima, kao što su politički zatočenici i ratni zarobljenici, postignut uz posredovanje UN-a, nastavio se zastoj oko kodeksa ponašanja na referendumu, ostavljajući to pitanje neriješenim. Od 2001. Maroko više nije bio otvoren za održavanje referenduma.
Usred obnovljenih tenzija, Front Polisario je u novembru 2020. objavio da više neće poštovati primirje dogovoreno 1991. Sljedećeg mjeseca, u zamjenu za pristanak Maroka da formalizira veze s Izraelom, Sjedinjene Države postale su prva zemlja koja je formalno priznala marokanski suverenitet nad Zapadnom Saharom.
Izvor: Stav.ba